Na "vratima raja" osjetih dimenzije svjesti i spoznah što je 4- D samomobilizacija

Salvatore Dali, ilustracija Danteove "Božanske komedije"; zlatne stepenice ka Raju

Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.

Kada sam se odlučila za studij univerzuma umno- osjetilno- osjećnog u čovjeku i geometrije njegovog tijela i pokreta, morala sam na početku studirati sebe samu, kao što je to činio Giordano Bruno, davni renesansni filozof. Tada sam počela spoznavati da sam ja uistinu metafizika uma u fizici tijela. Iako su se redali dobro položeni ispiti, cijelo vrijeme mi se pričinjalo da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sam tada znala.

"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću i njemost svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Približavalo se vrijeme mog diplomskog ispita, a ja sam se još uvijek borila sa istinama, duboko u sebi ne priznavajući da moj pokret nastaje samo po zakonima biokinematike u mom tijelu.

"Što je po tvom mišljenju pokret?" upitao me jednog podneva mentor, dok smo na Anatomskom institutu ponavljali tijek pokreta na preparatima seciranog ljudskog tijela. Njegovo znanje o anatomiji tijela je ulijevalo sigurnost u moje odluke, ali ja sam željela u sebi razviti još više svjesne spoznaje o pokretu.

"U ovim pokretima, koje izvodim slijedeći znanje iz kineziologije, nema ritma. To nije pokret, to je samo oponašanje vidljivog pokreta. Pokret nastaje u univerzumu mog utjelovljenog uma, on je moja misao i moja ljubav." odgovorih odlažući beživotnu ruku na stol za seciranje.

"Opiši mi kako ti osjećaš pokret." reče on zainteresirano.

"Kada zatvorim oči i mislima se vraćam u trenutak pucanja opne jajašceta, trenutak u kojem se počeo stvarati moj svijet kristala tada drugačije osjećam i spoznajem pokret. Ja danas više nečujem bujanje tek začetog života, ali znam da je onda sigurno bilo drugačije. Zatvorena u vrijeme sazrijevanja, jedna mala ćelija je u ritmu vremena zaplesala svoj, za moju majku nečujni ples i uranjala u more njene utrobe, osjećala njegove valove i sljubljivala se s njima. Ta mala ćelija sam bila ja samostalna u simbiozi velikog života i svojom autopoiezom sam se sjedinjavala s njim. Moje unutarnje oči su gledale nastajanje duple spirale, kristalnu strukturu moga bića. Osjećala sam rast u sebi i moje ruke i noge su improvizirale titraje energije iz koje sam izrastala. Stvarala sam prostor oko sebe, prozirnu kuglu mog budućeg postojanja i krenula za svijetlom koje je na mene čekalo na kraju tunela u dalekom širokom svijetu.

Pri porodu se nad moju glavu, kojom sam napuštala more u kojem sam, činilo mi se, predugo bila čuvana, spustio, sa zvijezde pod kojom sam rođena, moj anđeo čuvar. Anđeo, vjesnik neba je u tom trenu, otvarajući vrata raja, spustio svoj prst na moje čelo i ja osjetih kako moj utjelovljeni um zaboravlja što je bilo i prelazi u vječnu šutnju o onome što se događalo u svijetu kristala. Tada osjetih kako se moja svijest, zaboravljajući početak, sljubljuje sa česticama svijetlosti i stvara moj trenutak." odgovorih mu otvarajući oči.

"Salomonova rečenica "Proputovao sam svijetom i vidio mnogo i zbog toga ja više razumijem nego što mogu izreći." se potvrđuje u svakom živom biću, što više i u svakoj ćeliji njegova tijela." odgovori mi mentor potvrđujući tako moj osjećaj.

Sigurnija u sebe počela sam pisati svoj diplomski rad.
Prstom anđela osuđene na šutnju ćelije moga tijela plešu svoje gluho kolo i plešući stvaraju život u meni. Ona simfonija koju sam devet mjeseci slušala je nestala iz mog pamćenja, spontani pokreti koje sam tada izvodila su se izgubili u svakodnevnom kretanju, jedino je vrijeme pretvoreno u ritam mog disanja, mog krvotoka, govora i koraka ostalo isto.
Koncentrirala sam sve moje osjećaje na studiju o umijeću pokreta.

"Moj pokret" je u svakodnevici bio improvizacija posla koji sam obavljala, ali mi je u isto vrijeme dokazivao postojanost trenutka u kojem je nastajao. Početak pokreta je za mene postajao metafora procesa neprestano nastajuće i vječno mjenjajuće energije moje svjesne spoznaje trenutka.
Trenutak do trenutka, cijela paleta iskrica unutar mog vremena oblikuje u mojoj svijesti, svijest o pokretu. Tada moj utjelovljeni um predaje kormilo pokretanja tijela samom pokretu i pokret postaje ispružanje, savijanje, podizanje ili spuštanje jednog dijela moga tijela. Zaključila sam da se tada gluho kolo mojih ćelija sljubljuje s vidljivim oblikom onoga što u tom trenutku činim. To je bio trenutak svjesne spoznaje u kojem sam prestala samo hodati, kuhati, prati prozore, glačati, to je bio trenutak kada je sve što činim postalo moj pokret.

Analizirajući svakodnevni pokret spoznavala sam ga kao umijeće vremena u kojem traje.

"Vidljivi pokret je samo improvizacija moje svijesti o pokretu." pomislih dok sam po tisući puta pokušala sjediniti misao i pokret u svjesnu spoznaju njegovog nastajanja.
"Što je za tebe improvizacija?" zapita me mentor jednog jutra dok smo na anatomskom institutu pokušavali već po tisući put rasvijetliti zakone nastajanja pokreta.
"Improvizacija znači činiti nešto bez pripreme, uvijek svijesno postojati u novom trenutku, sljubiti se s njim dozvoliti mu da sudjeluje u nastajanju mog pokreta koji tako izveden prelazi granice navika, oblikuje uvijek novi prostor i vrijeme i postaje sudionikom u svijetu integralne umjetnosti." odgovorih zanesena skladnosti građe ljudskog tijela koju sam tek tada počela otkrivati.
"Integralna umjetnost je prava umjetnost, ona je cjelovita jer sjedinjuje stvaraoca i njegovo djelo. Iz istinskog umjetničkog djela uvijek zrači umjetnikova svijest i svjedoči njegovo postojanje u djelu." mentor mi potvrdi misao.

"Objasni mi kakao si, razmišljajući o svakodnevnom pokretu, došla na ideju integralne umjetnosti."
"Moje tijelo je cjelina, a sjedinjene svijest o vremenu i pokretu stvaraju prostor moga tijela i prostor u kojem iz trenutka u trenutak improviziram život. Zamišljam moj pokret kao djelić integralne umjetnosti, svjedokom njenog postojanja u meni, a vrijeme kao dimenziju nedjeljivu od mog postojanja u tijelu i svijetu u kojem živim." odgovorih pokušavajući pokret ruke koju sam držala u ruci sjediniti s mojom idejom podizanja čaše na zdravicu.

"Kako si došla na tu ideju?" zapita me mentor zainteresran za moju teoriju.

"Giordano Bruno je tvrdio da znanje nastaje iz sjećanja i ja se pokušavam sjetiti početaka filozofije o svjesnoj spoznaji." prisjetih se nakon dugo vremena moje čežnje da osjetim Dianu, metaforu Giordanove svjesne spoznaje univerzuma u sebi.

Mentor me je promatrao smješeći se bez pokušaja da prekine moju misao. Ja ohrabljena nastavih.

"Ja doista u univerzumu moga uma vidim svjetlo i čini mi se da ono izvor energije mog samopoimanja. To moje unutarnje sunce je svijetlo kojim vidim svoje misli i nazirem početke svih mojih pokreta u mojoj glavi."

"Ti osjećaš ono što znanstveno još nije dokazano" mentor me je poticao na daljnje razmišljanje. "Prisjećam se Platona i njegovih ljudi iz špilje." odgovorih gledajući ga ravno u oči. Mentorova šutnja me je ohrabrila.

"Ljudi iz špilje" su samo slutili život, ali su proizašavši iz umijeća Platonovih misli u sretnom trenutku njegove spoznaje, postali umjetničko djelo njegovih ideja. Tim djelom tek naglašena dimenzija je, svjesno nedotaknuta, stoljećima počivala u nama. Umijeće spoznaje vremena u sebi je most koji spaja svijest i podsvijest, sjedinjuje razum i osjećaje, tijelo i dušu i vrijeme." završih misao pokušavajući još uvijek spojiti to što sam rekla sa spoznajom početka pokreta u meni.

Mentor je šutio, a ja sam očekivala pitanje koje bi u meni izazvalo novu bujicu misaone energije.
"To što govoriš je vrlo interesantno, ali kave to veze ima s ispitom za koji se pripremaš?" mentor me pozva na misaoni dvoboj.
"Vrijeme koje je na vratima raja postalo dio mene je stvoritelj koji je u meni nečujno povezivao Platonove svjetove i otvarao mi puteve ka svjesnoj spoznaji. To je bio trenutak nastajanja cjelovitog umjetničkog djela iz kojeg je počeo izrastati moj život." odgovorih sretna što me je pitao.
"O kojem raju govoriš?" zapita me mentor

"Raj je za mene život u koji sam porodom katapultirana. Kakav će on biti ovisi o meni samoj. U mom raju nema zabrana niti prvog grijeha, jedino postoji svijest o postojanju, ta, za znanost, još uvijek nedohvatna dimenzija naše spoznaje." zašutjeh na trenutak očekujući mentorovu reakciju. "Nastavi, to što govoriš je vrlo interesantno."
"Svjesno spoznata, misaono dotaknuta ta nova dimenzija u meni sada postaje nečujni koreograf mojih pokreta i stvaraoc mojih djela. Pokret, aktus purus, stvoritelj vremena i cjelovite svjetske umjetnosti, je proziran, prozračan, ali očevidan. Takav pokret je izraz istine u kojoj se krije samo istinitost trenutka u kojem je nastao." sročih misao koja sigurno nije bila razumljiva.

"Kako nazivaš taj pokret?"

"Nazivam ga "Manu propria pokret" jer je postao svojstvo i mojstvo, jer je svjesno spoznat i usavršen pokret. Takav pokret u plesu i baletu, na sceni u teatru potlačenih, ali i u svakodnevnom životu postaje umjeće vremena." gledala sam ga direktno u oči iako sam bila nesigurna u ono što govorim.
"Ti si spremna za završni ispit" dižući se reče mentor.

"Taj, "moj, tvoj, naš manu propria pokret", izrastao iz sretnog trenutka pucanja opne jajašceta, prelazi u govor moga, tvoga, našega tijela."pokušavam na završnom ispitu obraniti svoje razmišljanje o nastajanju pokreta koji je postao moja ljubav.
"Kako to mislite kolegice?" pita me profesor pred kojim sam branila svoju radnju o umijeću pokreta. Mentor se pri tome samo smješkao, sjedeći u dvorani da bi me, svojim prisustvom, ohrabrio u obrani mojih misli.

"Kao što nam je skitnica Charli Chaplin svojim pokretom pričao priče koje više možda i ne pamtimo, ali pamtimo pokret, tako ja želim da drugi, kroz moj pokret, samo naslućuju moje misli, ali želim da pamte "Moj manu propria pokret" i prepoznavaju me po njemu." odgovorih uvjerena u ono što sam osjetila misaonim putovanjem kroz devet mjeseci nastajanja.
"Kako ste došli do tog zaključka?" zapita me mentor, tada tek nešto stariji od mene, potićući moje razmišljanje.
"Slijedeći misli Giordana Bruna, povezujući ih sa znanosti o univerzumu, o geometriji pokreta i anatomiji tijela." odgovorih smjelo.

"Objasnite mi kako ste došli na tu ideju." upita ponovo profesor

"Inspirirana mitovima o postanku svijeta moja svijest o pokretu dobija konture mistike i ja sada misaono ulazim u dimenziju vremena i osjećam je pokretom. Trenutak u koji vraćam, vremenom izgubljeno, blago antičkih božanstava postaje moje vrijeme i ja tada pretvaram moj govor, moj hod, moje svakodnevne pokrete u valoviti, tekući ples svih mojih tjelesnih struktura. To je ples u kojem se skriva mističnost početka i svijest o mom trajanju u trenutku.

Vrijeme je tada uistinu Kairos, bog sretnog trenutka koji na svojo vagi važe sva moja djelovanja, on je stvaraoc harmonije između tijela i duše, između tijela i svijesnosti, stvaraoc novog plesa u kojem se skriva cijeli moj razvoj, moje dugogodišnje izrastanje iz samostalne ćelije u svjesno biće. Moja duševna koreografija prelazi okvire svakodnevice i ja osjećam harmoniju prostora i uistinu vidim trenutak u kojem otvaram kutiju cigareta, vadim cigaretu, prinosim je ustima, pripaljujem i udišem prvi dim. Iako ja znam da je pušenje štetno i da oni koji puše umiru ranije, ja svjesno uživam u tom ritualnom pokretu i izvodim ga osmišljavajući svaki njegov dio. Gluhi ples moji ćelija pretvara taj pokret u ugodu koja hrani moj um i brani me od strahova o pušenju koje mediji šire eterom." odgovorih smjelo gledajući ga ravno u oči.

Naizgled ozbiljan, ali ja prepoznah skriveni osmjeh iz njegovih misli, profesor mi odgovori.
"Ovo što ste sada rekli je jako smjelo. Opište mi osjećaj koji se u vama rađa kada lutate svojim misaonim bogatstvom."

"Tamo gdje počinju prvi koraci mog gluhog plesa, tamo u najudaljnijem kristalu moje duše bdije neki tajni čuvar nad mojim životom. Vidim ga unutarnjim očima, prepoznajem Kairosa, sretni trenutak mog postojanja i prostor mog bivstvovanja. On je stvaralac mojih snova, izvođač moje stvarnosti i umjetnik mog umjeća. U svakom trenutku se susreću beskonačnost i vječnost i s ruba nespoznatih mogućnosti prelaze u stanje spoznate stvarnosti.

Kairosov neumorni rad tka u meni labirint od labirinata, svijet prošlosti i budućnosti koji u sebi krije i sve zvijezde neba. Tu susrećem i prvo vrijeme, čujem gluhoću i njemi govor ćelije, to gen trenutka otkucava moje unutarnje vrijeme. Osjećam njegove titraje i znam da je njegov gluhi ples uzrokom mog ranog jutarnjeg buđenja i moje ljubavi prema svanuću. Znam da taj gen mojim očima pokljanja san i ritam neosjetljivih pokreta kojima čitam, da omogućava mojim ušima da osjete nastajanje najljepših simfonija, mom umu da pronađe vremenski otok, trenutak u kojem sve to spoznajem." izložih svoje misli iako o njima nisam pisala u radnji o umijećeu pokreta.

"Želim Vam puno uspjeha u Vašem daljnjem radu i studiranju pokreta." odgovori mi profesor smješeći se.
Glave pune novih ideja, putne torbe pune želja, s diplomom u ruci ja krenuh u svijet odraslih.

"Kako bi bilo da poslušam "snagu trenutka" i umjesto dalekozora kojim, pomažući mojim osjetilima vida širim horizonte, postavim pred moje unutarnje oči mikroskop i krenem na putovanje misaonim svijetom i promatram nastajanje autopoieze, samoorganizaciju rada i širenje najsitnijih titraja ćelija, umjeće vremena u kojem trajem. U spektru nastajućih boja pri prelamanju moje unutarnje svjetlosti ću tada otkriti nastajanje pete sile koja čini život životom, spoznati snagu misli, vidjeti bljeskanje ideja, i spoznati trenutak u kojem sam nesvijesno promjenla tijek cijelog, tek dolazećeg, života." pomislih

Ideja "Manu propria kineziterapija" bljesnu kao novi komet u univerzumu moga uma.

"U tom prekrasnom spektru boja ću možda uistinu prepoznati svoju svijest, osjeti uzburkavanje i nagomilavanje te nečujne energije i vidjeti vulkan koji suklja lavu mojih nadolazećih misli." razmišljala sam čitajući popis pacijenata u svitanju mog prvog radnog dana.