ponedjeljak, 22. ožujka 2010.

Svjetlosna dimenzija, taj čudesni svjetlosni zagrljaj četverodimenzionalne samospoznaje.




Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#235

srijeda, 16. siječnja 2008.

Na "vratima raja" osjetih dimenzije svjesti i spoznah što je 4- D samomobilizacija

Salvatore Dali, ilustracija Danteove "Božanske komedije"; zlatne stepenice ka Raju

Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.

Kada sam se odlučila za studij univerzuma umno- osjetilno- osjećnog u čovjeku i geometrije njegovog tijela i pokreta, morala sam na početku studirati sebe samu, kao što je to činio Giordano Bruno, davni renesansni filozof. Tada sam počela spoznavati da sam ja uistinu metafizika uma u fizici tijela. Iako su se redali dobro položeni ispiti, cijelo vrijeme mi se pričinjalo da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sam tada znala.

"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću i njemost svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Približavalo se vrijeme mog diplomskog ispita, a ja sam se još uvijek borila sa istinama, duboko u sebi ne priznavajući da moj pokret nastaje samo po zakonima biokinematike u mom tijelu.

"Što je po tvom mišljenju pokret?" upitao me jednog podneva mentor, dok smo na Anatomskom institutu ponavljali tijek pokreta na preparatima seciranog ljudskog tijela. Njegovo znanje o anatomiji tijela je ulijevalo sigurnost u moje odluke, ali ja sam željela u sebi razviti još više svjesne spoznaje o pokretu.

"U ovim pokretima, koje izvodim slijedeći znanje iz kineziologije, nema ritma. To nije pokret, to je samo oponašanje vidljivog pokreta. Pokret nastaje u univerzumu mog utjelovljenog uma, on je moja misao i moja ljubav." odgovorih odlažući beživotnu ruku na stol za seciranje.

"Opiši mi kako ti osjećaš pokret." reče on zainteresirano.

"Kada zatvorim oči i mislima se vraćam u trenutak pucanja opne jajašceta, trenutak u kojem se počeo stvarati moj svijet kristala tada drugačije osjećam i spoznajem pokret. Ja danas više nečujem bujanje tek začetog života, ali znam da je onda sigurno bilo drugačije. Zatvorena u vrijeme sazrijevanja, jedna mala ćelija je u ritmu vremena zaplesala svoj, za moju majku nečujni ples i uranjala u more njene utrobe, osjećala njegove valove i sljubljivala se s njima. Ta mala ćelija sam bila ja samostalna u simbiozi velikog života i svojom autopoiezom sam se sjedinjavala s njim. Moje unutarnje oči su gledale nastajanje duple spirale, kristalnu strukturu moga bića. Osjećala sam rast u sebi i moje ruke i noge su improvizirale titraje energije iz koje sam izrastala. Stvarala sam prostor oko sebe, prozirnu kuglu mog budućeg postojanja i krenula za svijetlom koje je na mene čekalo na kraju tunela u dalekom širokom svijetu.

Pri porodu se nad moju glavu, kojom sam napuštala more u kojem sam, činilo mi se, predugo bila čuvana, spustio, sa zvijezde pod kojom sam rođena, moj anđeo čuvar. Anđeo, vjesnik neba je u tom trenu, otvarajući vrata raja, spustio svoj prst na moje čelo i ja osjetih kako moj utjelovljeni um zaboravlja što je bilo i prelazi u vječnu šutnju o onome što se događalo u svijetu kristala. Tada osjetih kako se moja svijest, zaboravljajući početak, sljubljuje sa česticama svijetlosti i stvara moj trenutak." odgovorih mu otvarajući oči.

"Salomonova rečenica "Proputovao sam svijetom i vidio mnogo i zbog toga ja više razumijem nego što mogu izreći." se potvrđuje u svakom živom biću, što više i u svakoj ćeliji njegova tijela." odgovori mi mentor potvrđujući tako moj osjećaj.


Sigurnija u sebe počela sam pisati svoj diplomski rad.
Prstom anđela osuđene na šutnju ćelije moga tijela plešu svoje gluho kolo i plešući stvaraju život u meni. Ona simfonija koju sam devet mjeseci slušala je nestala iz mog pamćenja, spontani pokreti koje sam tada izvodila su se izgubili u svakodnevnom kretanju, jedino je vrijeme pretvoreno u ritam mog disanja, mog krvotoka, govora i koraka ostalo isto.
Koncentrirala sam sve moje osjećaje na studiju o umijeću pokreta.

"Moj pokret" je u svakodnevici bio improvizacija posla koji sam obavljala, ali mi je u isto vrijeme dokazivao postojanost trenutka u kojem je nastajao. Početak pokreta je za mene postajao metafora procesa neprestano nastajuće i vječno mjenjajuće energije moje svjesne spoznaje trenutka.
Trenutak do trenutka, cijela paleta iskrica unutar mog vremena oblikuje u mojoj svijesti, svijest o pokretu. Tada moj utjelovljeni um predaje kormilo pokretanja tijela samom pokretu i pokret postaje ispružanje, savijanje, podizanje ili spuštanje jednog dijela moga tijela. Zaključila sam da se tada gluho kolo mojih ćelija sljubljuje s vidljivim oblikom onoga što u tom trenutku činim. To je bio trenutak svjesne spoznaje u kojem sam prestala samo hodati, kuhati, prati prozore, glačati, to je bio trenutak kada je sve što činim postalo moj pokret.

Analizirajući svakodnevni pokret spoznavala sam ga kao umijeće vremena u kojem traje.

"Vidljivi pokret je samo improvizacija moje svijesti o pokretu." pomislih dok sam po tisući puta pokušala sjediniti misao i pokret u svjesnu spoznaju njegovog nastajanja.
"Što je za tebe improvizacija?" zapita me mentor jednog jutra dok smo na anatomskom institutu pokušavali već po tisući put rasvijetliti zakone nastajanja pokreta.
"Improvizacija znači činiti nešto bez pripreme, uvijek svijesno postojati u novom trenutku, sljubiti se s njim dozvoliti mu da sudjeluje u nastajanju mog pokreta koji tako izveden prelazi granice navika, oblikuje uvijek novi prostor i vrijeme i postaje sudionikom u svijetu integralne umjetnosti." odgovorih zanesena skladnosti građe ljudskog tijela koju sam tek tada počela otkrivati.
"Integralna umjetnost je prava umjetnost, ona je cjelovita jer sjedinjuje stvaraoca i njegovo djelo. Iz istinskog umjetničkog djela uvijek zrači umjetnikova svijest i svjedoči njegovo postojanje u djelu." mentor mi potvrdi misao.

"Objasni mi kakao si, razmišljajući o svakodnevnom pokretu, došla na ideju integralne umjetnosti."
"Moje tijelo je cjelina, a sjedinjene svijest o vremenu i pokretu stvaraju prostor moga tijela i prostor u kojem iz trenutka u trenutak improviziram život. Zamišljam moj pokret kao djelić integralne umjetnosti, svjedokom njenog postojanja u meni, a vrijeme kao dimenziju nedjeljivu od mog postojanja u tijelu i svijetu u kojem živim." odgovorih pokušavajući pokret ruke koju sam držala u ruci sjediniti s mojom idejom podizanja čaše na zdravicu.

"Kako si došla na tu ideju?" zapita me mentor zainteresran za moju teoriju.



"Giordano Bruno je tvrdio da znanje nastaje iz sjećanja i ja se pokušavam sjetiti početaka filozofije o svjesnoj spoznaji." prisjetih se nakon dugo vremena moje čežnje da osjetim Dianu, metaforu Giordanove svjesne spoznaje univerzuma u sebi.

Mentor me je promatrao smješeći se bez pokušaja da prekine moju misao. Ja ohrabljena nastavih.

"Ja doista u univerzumu moga uma vidim svjetlo i čini mi se da ono izvor energije mog samopoimanja. To moje unutarnje sunce je svijetlo kojim vidim svoje misli i nazirem početke svih mojih pokreta u mojoj glavi."

"Ti osjećaš ono što znanstveno još nije dokazano" mentor me je poticao na daljnje razmišljanje. "Prisjećam se Platona i njegovih ljudi iz špilje." odgovorih gledajući ga ravno u oči. Mentorova šutnja me je ohrabrila.


"Ljudi iz špilje" su samo slutili život, ali su proizašavši iz umijeća Platonovih misli u sretnom trenutku njegove spoznaje, postali umjetničko djelo njegovih ideja. Tim djelom tek naglašena dimenzija je, svjesno nedotaknuta, stoljećima počivala u nama. Umijeće spoznaje vremena u sebi je most koji spaja svijest i podsvijest, sjedinjuje razum i osjećaje, tijelo i dušu i vrijeme." završih misao pokušavajući još uvijek spojiti to što sam rekla sa spoznajom početka pokreta u meni.

Mentor je šutio, a ja sam očekivala pitanje koje bi u meni izazvalo novu bujicu misaone energije.
"To što govoriš je vrlo interesantno, ali kave to veze ima s ispitom za koji se pripremaš?" mentor me pozva na misaoni dvoboj.
"Vrijeme koje je na vratima raja postalo dio mene je stvoritelj koji je u meni nečujno povezivao Platonove svjetove i otvarao mi puteve ka svjesnoj spoznaji. To je bio trenutak nastajanja cjelovitog umjetničkog djela iz kojeg je počeo izrastati moj život." odgovorih sretna što me je pitao.
"O kojem raju govoriš?" zapita me mentor



"Raj je za mene život u koji sam porodom katapultirana. Kakav će on biti ovisi o meni samoj. U mom raju nema zabrana niti prvog grijeha, jedino postoji svijest o postojanju, ta, za znanost, još uvijek nedohvatna dimenzija naše spoznaje." zašutjeh na trenutak očekujući mentorovu reakciju. "Nastavi, to što govoriš je vrlo interesantno."
"Svjesno spoznata, misaono dotaknuta ta nova dimenzija u meni sada postaje nečujni koreograf mojih pokreta i stvaraoc mojih djela. Pokret, aktus purus, stvoritelj vremena i cjelovite svjetske umjetnosti, je proziran, prozračan, ali očevidan. Takav pokret je izraz istine u kojoj se krije samo istinitost trenutka u kojem je nastao." sročih misao koja sigurno nije bila razumljiva.

"Kako nazivaš taj pokret?"

"Nazivam ga "Manu propria pokret" jer je postao svojstvo i mojstvo, jer je svjesno spoznat i usavršen pokret. Takav pokret u plesu i baletu, na sceni u teatru potlačenih, ali i u svakodnevnom životu postaje umjeće vremena." gledala sam ga direktno u oči iako sam bila nesigurna u ono što govorim.
"Ti si spremna za završni ispit" dižući se reče mentor.

"Taj, "moj, tvoj, naš manu propria pokret", izrastao iz sretnog trenutka pucanja opne jajašceta, prelazi u govor moga, tvoga, našega tijela."pokušavam na završnom ispitu obraniti svoje razmišljanje o nastajanju pokreta koji je postao moja ljubav.
"Kako to mislite kolegice?" pita me profesor pred kojim sam branila svoju radnju o umijeću pokreta. Mentor se pri tome samo smješkao, sjedeći u dvorani da bi me, svojim prisustvom, ohrabrio u obrani mojih misli.

"Kao što nam je skitnica Charli Chaplin svojim pokretom pričao priče koje više možda i ne pamtimo, ali pamtimo pokret, tako ja želim da drugi, kroz moj pokret, samo naslućuju moje misli, ali želim da pamte "Moj manu propria pokret" i prepoznavaju me po njemu." odgovorih uvjerena u ono što sam osjetila misaonim putovanjem kroz devet mjeseci nastajanja.
"Kako ste došli do tog zaključka?" zapita me mentor, tada tek nešto stariji od mene, potićući moje razmišljanje.
"Slijedeći misli Giordana Bruna, povezujući ih sa znanosti o univerzumu, o geometriji pokreta i anatomiji tijela." odgovorih smjelo.

"Objasnite mi kako ste došli na tu ideju." upita ponovo profesor

"Inspirirana mitovima o postanku svijeta moja svijest o pokretu dobija konture mistike i ja sada misaono ulazim u dimenziju vremena i osjećam je pokretom. Trenutak u koji vraćam, vremenom izgubljeno, blago antičkih božanstava postaje moje vrijeme i ja tada pretvaram moj govor, moj hod, moje svakodnevne pokrete u valoviti, tekući ples svih mojih tjelesnih struktura. To je ples u kojem se skriva mističnost početka i svijest o mom trajanju u trenutku.

Vrijeme je tada uistinu Kairos, bog sretnog trenutka koji na svojo vagi važe sva moja djelovanja, on je stvaraoc harmonije između tijela i duše, između tijela i svijesnosti, stvaraoc novog plesa u kojem se skriva cijeli moj razvoj, moje dugogodišnje izrastanje iz samostalne ćelije u svjesno biće. Moja duševna koreografija prelazi okvire svakodnevice i ja osjećam harmoniju prostora i uistinu vidim trenutak u kojem otvaram kutiju cigareta, vadim cigaretu, prinosim je ustima, pripaljujem i udišem prvi dim. Iako ja znam da je pušenje štetno i da oni koji puše umiru ranije, ja svjesno uživam u tom ritualnom pokretu i izvodim ga osmišljavajući svaki njegov dio. Gluhi ples moji ćelija pretvara taj pokret u ugodu koja hrani moj um i brani me od strahova o pušenju koje mediji šire eterom." odgovorih smjelo gledajući ga ravno u oči.

Naizgled ozbiljan, ali ja prepoznah skriveni osmjeh iz njegovih misli, profesor mi odgovori.
"Ovo što ste sada rekli je jako smjelo. Opište mi osjećaj koji se u vama rađa kada lutate svojim misaonim bogatstvom."

"Tamo gdje počinju prvi koraci mog gluhog plesa, tamo u najudaljnijem kristalu moje duše bdije neki tajni čuvar nad mojim životom. Vidim ga unutarnjim očima, prepoznajem Kairosa, sretni trenutak mog postojanja i prostor mog bivstvovanja. On je stvaralac mojih snova, izvođač moje stvarnosti i umjetnik mog umjeća. U svakom trenutku se susreću beskonačnost i vječnost i s ruba nespoznatih mogućnosti prelaze u stanje spoznate stvarnosti.

Kairosov neumorni rad tka u meni labirint od labirinata, svijet prošlosti i budućnosti koji u sebi krije i sve zvijezde neba. Tu susrećem i prvo vrijeme, čujem gluhoću i njemi govor ćelije, to gen trenutka otkucava moje unutarnje vrijeme. Osjećam njegove titraje i znam da je njegov gluhi ples uzrokom mog ranog jutarnjeg buđenja i moje ljubavi prema svanuću. Znam da taj gen mojim očima pokljanja san i ritam neosjetljivih pokreta kojima čitam, da omogućava mojim ušima da osjete nastajanje najljepših simfonija, mom umu da pronađe vremenski otok, trenutak u kojem sve to spoznajem." izložih svoje misli iako o njima nisam pisala u radnji o umijećeu pokreta.

"Želim Vam puno uspjeha u Vašem daljnjem radu i studiranju pokreta." odgovori mi profesor smješeći se.
Glave pune novih ideja, putne torbe pune želja, s diplomom u ruci ja krenuh u svijet odraslih.

"Kako bi bilo da poslušam "snagu trenutka" i umjesto dalekozora kojim, pomažući mojim osjetilima vida širim horizonte, postavim pred moje unutarnje oči mikroskop i krenem na putovanje misaonim svijetom i promatram nastajanje autopoieze, samoorganizaciju rada i širenje najsitnijih titraja ćelija, umjeće vremena u kojem trajem. U spektru nastajućih boja pri prelamanju moje unutarnje svjetlosti ću tada otkriti nastajanje pete sile koja čini život životom, spoznati snagu misli, vidjeti bljeskanje ideja, i spoznati trenutak u kojem sam nesvijesno promjenla tijek cijelog, tek dolazećeg, života." pomislih

Ideja "Manu propria kineziterapija" bljesnu kao novi komet u univerzumu moga uma.

"U tom prekrasnom spektru boja ću možda uistinu prepoznati svoju svijest, osjeti uzburkavanje i nagomilavanje te nečujne energije i vidjeti vulkan koji suklja lavu mojih nadolazećih misli." razmišljala sam čitajući popis pacijenata u svitanju mog prvog radnog dana.

Gdje početi, kad su nam ukrali raj?

Ponekad mi se čini da je bilo jednostavnije živjeti dok smo vjerovali da uistinu postoji nevidljiva ruka čarobnjaka koja upravlja našim životima i brine se da naša duša nađe svoj spokoj u nebeskom carstvu. Danas je sve nekako kompliciranije, nametnuta nam je samodgovornost, mi sami odlučujemo o načinu i kvaliteti svoga života, ali se u dubini svoje probuđene svijesti još uvijek nadamo da je naša duša vječna.
Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište ljudske duše odgovorio:
"Ne, duša još uvijek spada u područje metafizike."
"Što je uistinu duša?" uiptala sam samu sebe pročitavši tu izjavu velikog uma u mjesečniku "Mozak i duša".
Moram priznati da još uvijek imam problema već pri samom pokušaju definiranja duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje mogu samo vjerovati.
Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih dvadesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne te sivo bijele materije, nadajući da će se u njenoj dubini pronaći izvor energije iz koje izvire naša svijest.
Descartes je davno povjerovao da je njen izvor pronašao u mozgu u malenoj epifizi i već tada ga, neovisno o našem današnjem shvaćanju, nazvao promatračem. On je vjerovao da se razumom i promatranjem može ustanoviti istina prirodnih zakona i da se na njih može razumom i djelovati. No Descartes je ipak živio u zabludi odvojivši dušu od tijela i tako nas uveo u kaos nespoznavanja tijela iz kojega još uvijek nemožemo izaći.
Tajnoviti izvor energije još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem njenom obliku se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Pitam se jeli ono što danas nazivamo svjesnom spoznajom "duša" koju smo stoljećima odvajali od tijela i pod utjecajem katoličke crkve mistificirali njenu snagu?
Studirajući novonapisane tekstove, u poeziji misli onih koji su ih pisali ja osjetih ljepotu njihove velike čežnje da ono još neobjašnjeno preobraze u rečenice koje možemo slijediti i kojima možemo početi vjerovati. Iz toga zaključujem da je naša svjesna spoznaja mnoštvo razbacanih procesa u mozgu, koji se odvijaju paralelno.
Duša je bezbroj paralelnih procesa? Ti procesi su na čudesan način međusobno povezani, oni su tajnovitim putevima umreženi sa procesima u cijelom tijelu i čine cjelinu našeg svjesnog postojanja. Mudri nam tvrde da problem spoznaje našeg velikog "ja", duše koja više nema svoje vječno mjesto u rajskom carstvu, nije moguće riješavati studirajući samo jedan mozak. Tek socijalnom interakcijom, udruživanjem više osobnosti, studijom karaktera i ponašanja više različitih grupa ljudi, usporedbom rada mnogih mozgova i njihovih reakcija na različite podražaje, s vremenom će se možda moći polako donositi zaključke o nastajanju svjesne spoznaje.
Svi smo rođeni sa vrlo nezrelim velikim mozgom. Po rođenju nismo bili u stanju apstraktno misliti, nismo znali govoriti, niti razumjeti ono što su nam drugi govorili. Prošle su dvije do tri godine našeg sazrijevanja iz novorođenčeta u dijete, do onog trenutka kada smo iznenađeni, ali sretni i nasmješeni prepoznali sebe same u zrcalu. To je bilo rođenje našega "ja" iz kojeg se onda počela razvijati naša svjesna spoznaja.
Šta se u tom trenu dogodi, kako i na koji način jedan cijeli svijet uđe u naš "maleni" mozak ?
Tisućljeća su uvjetovala povećanje volumena mozga i nastajanje vrste homo sapiensa, ali pri tome nije došlo do promjene njegove građe. Povećanjem volumena se povećavala mogućnost njegove djelotvornosti, dokazana kroz govor, rješavanje matematičkih zagonetki, spoznaje sebe samoga i na koncu mogućnosti apstraktnog mišljenja i mudrosti. To je bio trenutak kada je ljudsko biće počelo sudjelovati u povjesti čovječanstva, kulture i civilizacije. Tek je svjesna spoznaja procesa koji su uvjetovali biološku i kulturorlošku evoluciju uvjetovala razvoj znanosti i filozofije.
Sada znamo da se mozak može i mora trenirati. Koristeći svoje misaone mogućnosti, povećavamo njegove mogućnosti, pa to djelotvorno u nama činimo još djelotvornijim. Mozak je produkt našeg odgoja, našeg učenja i naše znatiželje za novim saznanjima, njegove se mogućnosti mogu usmjeravati, oblikovati i kontinuirano povećavati.
No time još uvijek nismo odgovorili na ključna pitanja. Što je duša, je li ona svijest i je li ta "svijest" samo velika iluzija našega života?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj i što je uistinu taj osjećaj, iz kojih osjetila se on razvija u nama?
Razmišljajući o tim pitanjima ja pokušavam sama u sebi pronaći odgovore na njih. Pričinja mi se da je proces nastajanja svjesti o nečemu sličan magiji, jer to je nešto još uvijek neshvatljivo kao što je za mene neobjašnjivo i legendarno pretvaranje vode u vino.
Ćelije u mom mozgu se ponovo udružuju u novo pitanje. Koliko je shvatljivo to nešto još uvijek neshvatljivo?
Dogodi se u izvjesnom trenutku moga života, trenutku meni nepoznatom i nevažnom, trenutku kada iznenada spoznam nešto novo, do tada nepoznato i još uvijek nedovoljno objašnjeno.
Prisjećam se trenutka i mog velikog razočaranja kada sam prestala vjerovati da mi poklone za Badnjak uistinu donosi mali Isus, ili mog ponosa u trenutku kada sam konačno razumjela tvrdnju da živuća materija nema svojstvo konačnosti, da je sve u meni samo vječno titrajuća energija.
Jednoga dana sam sjedila na obali mora i promtrala jedrilicu kako nošena vjetrom nestaje na horizontu. Prvo se gubio njen trup a onda polako jarbol sa jedrima dok mi se činilo da sunce iznad mene hrli zapadnom nebu .



"Prostor oko mene je uistinu zaobljen" pomislih prisjećajući se Aristotela, Einsteina i naučenih lekcija iz škole. "Da nije zaobljen, jedrilica bi u cijelom svom obliku bivala sve manja i manja i nestala bi kao točkica iz mog vidokruga."
Sunce se počelo spuštati u more i ja uživajući u najljepšem zalazu sunca na svijetu spoznah moju iluzije te ljepote. Planeta na kojoj sam rođena me na svom dnevnom putu udaljava i pribiližava suncu, a na svom godišnjem putovanju oko njega mi poklanja četiri godišnja doba. Prostor uistinu nije statičan i apsolutan, on izrasta mojom svjesnom spoznajom iz mene same u mom vremenu koje ja tom svojom energijom stvaram.
Ono nešto do tog trena neshvatljivo je uistinu postala moja svijest o nepoznatom, mikrouniverzum mog postojanja u velikom svjetskom teatru znanosti.
Pitam se kada je sve počelo, kada sam počela sumnjati u istinitost tvrdnje da je raj mjesto na kojem će moja duša pronaći svoj spas, kada sam prestala vjerovati u život poslije smrti i danas se pitam zašto sam prestala u to sve vjerovati.
Rađanje teorije relativiteta i prijelaz iz klasične fizike u kvantnu je bio do danas najveći podvig ljudskog uma, a kamo nas taj porod vodi krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i nedokazljivosti misaonih eksperimenata koji kao prekrasne slike svijetle u galeriji naše spoznaje. Vjerujući onima koji su čovjeka postavili kao promatrača u središte univerzuma, moja duša je za mene postala središte univerzuma jer bez nje ja nebi bila u stanju spoznati da univerzum uopće postoji.
Neurofizčari, neurobiolozi, neurolozi i neurofiziolozi, još uvijek lutaju tom sve većom galerijom spoznaje i povezujući svoje teoretsko znanje s novim eksperimentima traže prihvatljive dokaze za paralene procese naše spoznaje, koji su vidljivi, misaono spoznatljivi, ali još uvijek za znanstvene teze nedohvatljivi, jer su izvan granica klasične fizike, a u svijetu kvanta još uvijek nemjerljivi.
Neki su znanstvenici ljudski mozak nazvali sustavom obrade informacija, pa sada u tom sustavu, traže proces u kojem će im se sam mozak predstaviti i otkriti tajne svog djelovanja. Uspjeli su objasniti na koji način mozak prerađuje poticaje koji dolaze izvana, ali se još uvijek trude otkriti i dokazati šta mozak misli o sebi samom, dok je bombardiran sve većom rijekom nadolazećih podataka.
Materijalistički naklonjeni neurofiziolozi pokušavaju na osnovu dokazanih procesa unutar mozga stvoriti hipotezu nastajanja svjesti i time dokazati da je duša dio ljudskog tijela, da je ona nešto materijalno i dokazljivo. Time bi nam dokazali da duša umire sa tijelom.
Idealisti se još uvijek pitaju gdje je ostao raj? Možda se on uistinu krije u našoj još uvijek nespoznatljivoj četvrtoj protegi ili je ipak ostao samo u pričama, u vjerovanju ili tek u želji da ipak nismo konačni.

A što je s univerzumom i njegovim tajnama?


Sjedeći na obali mora dok je jedrilica postupno nestajala iz mog vidokruga ja uistinu spoznah da univerzum nije ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim Euklidovim prostorom nepokretnih ploha koju su znanstvenici zamjenjenili novom, dinamičnom koncepcijom vječnog gibanja, uistinu zasja u mojim zrcalnim neuronima. Ja spoznah da prostor mogu spoznati jedino ako spoznam da je sve oko mene u vječnom pokretu.
1895 godine je George Wells u romanu "Vremenski stroj" napisao:
"Očito je da ljudsko tijelo ostvaruje svoje postojanje u četiri dimenzije, duljini, širini, visini i trajanju. Ali zbog naše nemogućnosti za spoznaju četvrte protege, mi jednostavno ne razmišljamo o trajanju. Činjenica da mi svjesno spoznajemo tri dimenzije je istovremeno i dokaz da naša svijest cijeli naš život stvara četvrtu dimenziju."
Pokušavam misaonim putem osjetiti moje trajanje u tom trenutku spoznaje o prostoru. Tražim u sebi osjetila koja će mi nagovijesti vrijeme, koja će mi uistinu otvoriti vrata tog čudesnog svijeta postojanja. Horizont ispred mene je ogroman, more se u daljini spaja s nebom, ja vidim i znam što je duljina, širina i visina tog zaobljenog beskraj, znam jer sam o tome učila. Zatvaram oči i pred mojim unutarnjim očima se pojavljuje ista slika, ja osjećam u sebi te tri dimenzije, miris mora dotiče moje nosnice, južni vjetar dodiruje moju kožu, čujem šum valova, ali vrijeme ne vidim ne mirišem, ne osjećam kožom, ne čujem ušima, vrijeme mogu jedino, zahvaljujući mom umu, apstraktno misliti.
Ponavljam naučenu lekciju. Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, je bilo doba rađanja dimenzije kojoj smo dali ime Vrijeme. Ona ustvari znači naše trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret. Njome stvaramo prostor, univerzum i nas same.


Otvaram oči i pokušavam misao o vremenu pretvoriti u osjećaj koji ću pamtiti i spoznajem da jedino što mogu pamtiti je misao o toj dimenziji.
Danas na početku 21-og stoljeća, mi tu dimenziju jedino misaono spoznajemo, jer je ona neopipljiva, nevidljiva, nema mirisa, ni okusa. Ona je toliko dio nas samih, pa možda negdje u dubini našeg mozga postoje, još neotkrivene, male trepereće strune koje doista sudjeluju u otkucavanju velikog svjetskog sata i stvaraju sferu našeg trenutka i možda ćemo jednoga dana uistinu moći vidjeti svoj sretni trenutak u svoj njegovoj ljepoti.


Kairos, bog sretnog trenutka, će nam se tada doista nasmiješiti pružajući nam svoj pramen kose da ga opipamo i tako budemo sigurni u njega.
Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se, umjesto nasmješenog boga trenutka, javi slika njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove rabarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.




Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela s nastajanjem antičke mitologije zbog čega smo počeli vjerovati da nas vrijeme proždire i da smo mu jednostavno izručeni. Početkom 19-og stoljeća su matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. Potaknut novim otkrićima u geometriji zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha, Einsteinov um je prerastao dimenzije svakodnevice i ulazio u multidimenzionalnost njegove svjesne spoznaje.
U zakrivljenosti ploha je ljudski um naslutio ne samo četvrtu, nego i nove još neimenovane dimenzije. Svijest odabranih je, u svojoj multidimenzionalnosti, otvarala nove horizonte znanosti, poboljšavala sliku svijeta. Oni su sintetiziranjem svog dotadašnjeg znanja vidjeli razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor, u svojoj višeprotežnosti, postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljudskog postojanja, raj u kojem se uistinu osjeća spokojstvo ljudske duše.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego znanstvenike.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. Einsteinovo otkriće da je brzina svjetlosti konstantna, za sve promatrače u univerzumu ista, a da je spoznaja trajanja nekog događaja ovisna o mjestu na kojem se promatrač nalazi. To je u isto vrijeme značilo i potvrdu čovjekove spoznaje stvarnosti, priznanje snazi djelovanja ljudskoga uma.
Geometrija zakrivljenih ploha je potvrđena djelovanjem gravitacionog polja na tijela koja su uistinu svojim trajanjem djelovala na svjetlosne zrake i tako zakrivljavala prostor. U tom zakrivljenom prostoru se rađa vrijeme koje je potrebno da bi refleksija svjetlosne zrake dospjela do naših očiju, a taj susret oka i svijetla nazivamo trenutak.
Tako promovirana četvrta dimenzija je čovjeku dokazivala i njegovu mnogoprotežnost i otvarala mu nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije se, još uvijek ne dokazana, krije prava stvarnost koja je čak sedamnaestodimenzionalna."
Tako nas znanost danas poziva na naslućivanje novih istina i sanjanje Einsteinovog sna. Tek ako im povjerujemo i svjesnom spoznajom, misaonim slikama koje nastaju u našoj "duši", mi smo u mogućnosti sve dublje ulaziti u suštinu živuće materije našega tijela. Tada ono gubi svojstva čvrstine i mi osjećamo svoju energiju punu skrivenih mogućnosti.
Današnji veliki umovi titranjem struna objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma. Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu možemo, ako želimo, postati suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi. Kao što smo nekada vjerovali u postojanje raja za spasenje naših duša, danas bi trebali povjerovati da više nismo u prostoru i vremenu, nego da naša "duša" za nas taj prostor stvara, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti, a naša "duša" osnova naše spoznaje o njemu. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i uistinu vrijedna pažnje. Prostor i vrijeme su energetska polja puna titrajućih čestica energije koja ostvaruje naš život.

Gdje je u tome svemu ostao raj?

Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova, koje ćemo mi možda jednoga dana uspjeti spoznati osjetivši i spoznavši mnogodimenzionalnost našega uma.
Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenja. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovjeka, koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo.
Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo, sami za sebe, trajanje tog spektakla.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je Iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, mi živimo svjesno u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti.
Tada svojoj "duši" dozvoljavam slobodu mišljenja, umu širinu spoznaje, pa misaono ulazim u superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemijskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži.
Tada sam spremna krenuti novim putem spoznaje i prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene, ja tada počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva.
Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Tada razumijem da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo je najkompliciraniji oblik razmišljanja.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvijet naše evolucije.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.
Danas znanost naslućuje uvijek više i više protega i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Kada bi mi uspijeli uistinu u sebi spoznati barem sferu četvrte dimenzije, postali bi automatski dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege bi se tada jednostavnije rađale u našoj spoznaji.
Znanost nas poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali.




Salvatore Dali, ilistracija anđela iz Danteove "Božanske komedije"


Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra.
Pođimo od sebe samih, uronimo u istinsku samospoznaju i tu ćemo sresti svoju čistu dušu u raju svoga postojanja.

srijeda, 20. lipnja 2007.

Beskonačnost i univerzum uma


I možda je cijeli svijet u kojem vjerujem da živim samo Božji san, iz kojega će se sam Bog jednoga dana probuditi.
Hoće li se Bog onda moći sjetiti svakog svog pojedinog sna? Kako ću se u trentku njegova buđenja ja osjećati?
Vrijeme je samo moja misao koja će možda u tom trenu prestati.
Mi i sva ostala živa bića, na plavoj planeti, smo smrtni, život nam je ograničen našim untarnjim vremenom. Jedno od osnovnih iskustava koje nam spoznaja vremena nudi je da i poslije tuđe smrti, ono u nama i dalje traje. To je još jedan dokaz da nema apsolutnog vremena, nego da je ono naša osobna protega.


"Predpostavka da će vrijeme jednoga dana prestati teći, je teško objašnjiva i prihvatljiva kao i ona da je vrijeme beskonačno. Ako je istina da živa bića svojim postojanjem stvaraju svoje vrijeme, onda je trajanje vremena ovisno o postojanju života na planeti." slušam razmišljanje o vremenu u velikoj auli škole o pokretu i prisjećam se drevnih razmišljanja o trenutku i bezvreneosti trajanja u univerzumu. 
Nebo tajnovitom svjetlošću razigrano, srebrenim prahom ogrnuto, neviljivim suncem osvijetljeno me ponekad poziva na lutanja noćnim beskrajima, lutanje još neosvijetljenim tajnama. Koračam snena galaksijama koje možda i ne postoje, prolazim kroz sunca koja tek osjećam u sebi, dodirujem rosu na nebeskom cvijeću, udišem mirise sa još uvijek nedohvatnog svemirskog vrhunca. Kad pogledam u nebo Anđeli se smiješe, u tom osmijehu ja prepoznam sebe, u zrcalu duše putnik sam po anđeoskoj stazi, beskućnik na zvjezdanom putu, uvijek na dohvatu nedohvatnog cilja, skrivenog u beskonačnosti neizbrojanih svjetlosnih milja. Tek osjećam da se tamo na kraju bezvremenog puta anđoska ruka krije, ruka koja vječnu svjetlost sije, sjemenke bezimenih boja, iskru koja ljudsko srce anđeoskom snagom na zemaljskom putu grije. Jedna zvijezda tajna, svojim sjajem u tami tamu s duše skida, uvodi me u dubine, tajnovitog moje duše, vida i šapće mi anđeoskim glasom o ljepoti i lakoći svjetlsonoga bića koje u dubini mene svoje nevidljive niti krije. Tada razumijem duše moje znanje, osjećam sve njene tajne, odgovori se iskre kroz treperave sanje, kroz njene zvijezde sjajne.


Ohrabrena svjetlošću anđeoskog bića, osmjehom koji vrijeme moje stvara, uranjam u riznicu znatiželjnog uma, neznanje se tada pred srcem krije, neznanje, ta ponekad tamna šuma puna tajnovitih puteva bez spoznajnog druma. Ulazim u tminu i osjećam kako anđeoska ruka krijesnice povjerenja, spoznaje i znanja svjetskog uma spušta u duše moje dubinu, vidim kako izranja svjetlosni most koji srce i dušu sa razumom spaja, spoznajem kako zagljena anđeoskom snagom izrastam u cjelinu, postajem sudinikom prostor- vremena te svjetlosne dimenzije istinskog življenja.
 
Sjedinjeni u gladi za novim spoznajama mi, djeca velikog učitelja života, upijamo svaku njegovu misao.
"U svim studijama o vremenu sam se sretala s tvrdnjom da su tek filozofi u stanju spoznati razliku između vremena i iskustva o njemu, da oni u svojoj mudrosti spoznavaju njegov tijek i osjećaju njegovo trajanje u sebi." pozvah kolegu filozofa pokreta u misaoni dijalog.
"Mi u našem kršćanskom svijetu vjerujemo da je ovaj svijet imao svoj početak i moramo se pripremati za njegov kraj. Još uvijek je nedovoljno jasna predpostavka da živimo u svijetu bez početka i kraja, u svijetu koji je jednostavno tu, ali ona nam nudi nove mogućnosti razmišljanja." odgovara mi filozof.
"Zvjezdano nebo nad nama nas svake ljetne večeri potsjeti na beskonačnost svijeta u kojem živimo i mi smo spremni vjerovati u postojanje prostora izvan ljudske egzistencije. Spoznajemo da je to velika tišina koja se kao beskonačan, neuništiv zid proteže u nedogled, bespuće iz kojeg se može promatrati naša plava planeta." šef pokušava, poezijom svojih misli, ponovo prekinuti naše mladalačko teoretiziranje. Mi, ponovo zatečeni u svom neznanju, šutimo.
"Svitanja, u kojima se gase oči neba i beskonačnost se svede na konačnost trenutka u kojem živimo, nas uče da je stalna samo mjena." završi šef.


Polagano postajem svjesna istinitosti njegovih riječi i pokušavam sagledati svijet u zrncu pjeska, nebo u latici divlje ruže pred prozorom, pokušavam zadržati beskonačnost na dlanu i vječnost u trenutku te spoznaje.
Treba otići dalje u prošlost, pokušati vidjeti "veliki prasak", doživjeti erupciju svih ritmova svijeta, usporediti ga sa rođenjem, trenutkom kada se njegova energija spojila s mojom. Treperave strune prihvaćaju moje misli i moj trenutak postaje vremenski stroj koji me nosi beskonačnim morem filozofskih misli mojih praotaca.
Čini mi se da sjedim u kočiji koju umjesto konja vuku isprepletene istine velikih umova i uvode me u svoje carstvo. Tu spoznajem da su i oni onda samo sanjali trenutke istinske spoznaje. Putujem trenutkom koji je promjenio smjer. Epohe se smjenjuju unazad, prepoznajem lica viđena u knjigama, čujem pročitane rečenice, osjećam promjene u atmosferi kojom prolazim ali se uvijek nalazim u samo mom trenutku i mom prostoru oblikovanom mojim mislima o ovom putovanju.
"Veliki prasak" je blještavilo boja, vatromet želja i prekrasna slika beskonačnog ljetnog neba. Kočija me sada nosi natrag ponovo na početak putovanja. Moj unutarnji sat otkucava promjene i svaka nova spoznaja stvara u meni, za mene, osjećaj novog početka svijeta. Kao da neki čarobni štapić dotiče trenutke i iz njihovih mogućnosti stvara realnost mog novog trenutka. Spoznajem nastajanje budućnosti u razlici između prošlog i sadašnjeg trenutka.
"Kako ući u budućnost?" začuh svoj glas u carstvu velikih umova, glas koji je dolazio iz mog misaonog labirinta.
"Nikako, jer se ona kotrlja tračnicama života uvijek ispred tebe. Ti ju svojim mislima stvaraš, ali ona je samo žudnja kojoj težiš, to je samo riječ zbog koje mnogi žrtvuju trenutak." odgovora mi glas iza mojih misli.
"Ti opovrgavaš vrijeme koje ja svojim postojanjem stvaram." usprotivih se
"Tvoje trajanje u vremenu je određeno tvojim rođenjem. Broj tvojih godina i datum tvoje smrti je zapisan u svjetlosti zvijezde pod kojom si rođena." začuh priču iz djetinjstva."Na toj zvijezdi vlada tvoj anđeo čuvar, tvoj vjesnik sna."
"Svjetlost zvijezde pod kojom sam ja rođena ne sija više na našem nebu, ona je bila trenutak mog prvog udisaja, trenutak mog spajanja s njenim valovima, koji su prešli u čestice mog postojanja i mojih godina. Dok anđeo, u beskraju univerzuma, bdije nad njom ona će trajati i ja s njom." pomislih nekom dosada nepoznatom energijom.
"Ne misliš li da tom tvrdnjom prelaziš granice dozvoljene smrtnicima? Ti zaboravljaš da je tvoj život konačan, zaboravljaš na prah koji će jedini poslije tebe ostati. I to će se u odnosu na svijetlost tvoje zvijede dogoditi ubrzo." pobuni se moje misaono Ja.
"Ti draga moja Svijesti zaboravljaš na beskonačnost koja je skrivena u konačnosti ljudskih tijela, zaboravljaš ljubav koja se kao čudesan oblak podigne iz prašine ljudskih vidljivih obilježja, zaboravljaš sreću i snove skupljene u snagu ljudske misli, zaboravljaš anđela čuvara koji me je spojio s vječnosti i beskonačnosti." glas iza mojih misli je bivao sve jači.
"Ti se usuđuješ ući u kraljevstvo u koje još ničija misao nije ušla. Tvoja drskost prelazi sve granice dobrog odgoja." moje misaono Ja je postalo nestrpljivo zbog pomanjkanja argumenata protiv novonastajuće energije "Ti stvarno misliš da, u ovom trenutku, imaš pravo zaluđivati svoje znanje idejama o beskonačnosti."
"Ti pobijaš ovaj trenutak u kojem je sažet cijeli moj život, a ja ga neumorno svojim postojanjem stvaram." zatreperaše moji osjećaji .
" Ako je ovo trenutak tvoje svjesne spoznaje, onda mi opiši što ti sada osjećaš?"
"Trenutak i beskonačnost." tvrdoglavo će moja samoosjećajnost
"Opiši mi to." svijest je bila uporna.

Zatvorih oči. Sjetih se katedrale spoznaje i kamen u njenoj sredini zasvjetli pred mojim unutarnjim očima. Ulazeći u carstvo uma osjetih kako neka nevidljiva ruka prebire po strunama moga života i stvara simfoniju sna koji se miješa sa povješću postojanja. Sve naučeno stisnuto u sjećanje otvori vrata beskaraja mog unutarnjeg kraljevstva. "Za sada je beskonačnost još uvijek velika zagonetka u matematici. Stari Grci su je prvi otkrili, počeli o njoj razmišljati, tražiti dokaze o njenom postojanju i dvije tisuće godina kasnije je Cantor umro u psihijatriskoj klinici ne dokazavši postojanje beskonačnost.
Ponekada pitam samu sebe, da li je beskonačnost bila prije svega drugoga?"zašutjeh nesigurna u ono što govorim i otvorih oči.
"Šta je uistinu beskonačnost?" dosadana Svijest mi nije dozvoljavala da prestanem razmišljati.
"To je moja ljubav, jedinstvo poezije i filozofije, to su nezaboravna svitanja na trgu cvijeća, to je život u njegovom pravom sjaju. Cantor je bio uvjeren da beskonačnost, njegov Aleph, postoji i da je kontinuiranost postojanja najveća i jedina realnost svakog bitka, fizikalna stvarnost ovisna o matematičkoj etici kojoj nije potrebna fizička stvarnost.
Beskonačnost je dimenzija kojoj još uvijek nismo pronašli mjerilo, ona spava u našem vjerovanju u ljubav i etiku postojanja." pokušah se obraniti od činjenica kojima je bombardirala moja Svijest.
"Beskonačnost je samo pojam u matematici." ustraje moje misaono "Ja"


"Beskonačnost postoji utjelovljena u Giordanovoj Diani, u zamišljenom zagrljaju, koji danas ponesena zanosom Cantorova uma nazivam Aleph, obilježavam ga tajnovitim slovom Kabbale, i tako želim vjerovati da u istinskoj ljubavi ona i postoji." zašutjeh na tren. Moja svijest je isto zanjemila. Onda još jednom upitah samu sebe:
"Možda je to samo moja misao o onome što osjećam u sebi? Koliko ima istine u ovoj simbiozi s vremenom koje osjećam u sebi?"
Moja svijest je šutjela.
"Tražim svoju osobnu formulu kojom ću dokazati život koji samo naizgled protiče mimo mene." odgovorih glasom koji je još uvijek dolazio iza mojih misli.




"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje" i kršćanin Cantor vjerujući u tu molitvu otvori čarobna vrata sna, pokaza da je postavljanje pitanja i razmišljanje o njima u matematici puno važnije od njenih konačnih riješenja. To je bio novi početak u misaonoj eleganciji i vjerovanju u beskonačno mnogo oblika dotaknute beskonačnosti.
"Ne treba mi formula, beskonačnost je misao, osjećaj i san koji budna sanjam." sjetih se ponovo izmješanih misli iz djetinjstva i radionica sa šefom.
"Pitam se koliko ima realnih brojeva?" Svijest ustraje na dijalogu.
"Beskonačno mnogo i nitko nezna koliko. Beskonačnost je fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja, Aleph našeg života." ustraja i glas koji je dolazio iza mojih misli.
Točka na sredini poda u katedrali spoznaje je bivala sve svjetlija.
Anđeo mi je pri porodu otvorio vrata raja iz kojeg me više nitko, do mene same ne može protjerati.

Kao u Danteovoj "Božanskoj komediji" raj se može sastojati od krugova koji se koncentrično izdižu u beskonačnost mog postojanja, do konačne svjesne spoznaje. Beatriče, Giordanova Diana, Cantorov Aleph, istina koja počiva u meni, to je beskonačnost, nezaustvljiva i samostvarajuća energija sna.
"Beskonačnost je tvoj san o prostoru i vremenu?" tihi šapat moje Svjesti konačno potvrdi moju misao, ali ja u svojoj nesigurnosti razmišljam dalje.
Možda je to beskrajna veličina bilo kakva prostora, a možda su ipak samo sni, možda je to Hamletova ljuska od oraha u kojoj on postaje kraljem beskraja ili je to ipak samo svjesna spoznaja u meni.
Aleph, misterija početka, Beatriče u Danteu, Diana u Giordanu, netko koga još ne poznam u meni, sve je to možda svjetleća kristalna kugla puna prekrasnih boja i njihovih beskrajnih nijansi, konačno ostvarena, toliko željena, svjesna dimenzija trajanja. Zatvorih ponovo oči. Točka s poda katedrale spoznaje izraste u kristalnu kuglu. Nađoh se središtu carstva velikih umova.
U toj kugli vidim sebe i oči boje sna kako me gledaju, vidim cijeli svijet, svaki predmet u kojem se zrcali beskonačno mnogo predmeta i ulazim u dubinu postojanja i sve mogu vidjeti u neizmjernom broju različitih strana svijeta tražeći svoju.
Pitam se vide li te oči u svojoj kugli mene ili one sanjaju neki drugačiji život. Putuju li te snene oči realnijim vremenom od moga?
U kristalnoj kugli prepoznajem prošlost i naslućujem budućnost. Na trgu cvijeća više nisu tezge i ne mirišu ruže, tu se iz boja rađaju misli pune, neke za sada, meni nepoznate ljepote. Vidim prošle istine i rušenje epoha, vidim poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja traje pogledom, vidim Atlasa koji nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima i tako se umnaža beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj mojoj sudbini.
Sva svitanja se skupiše u beskonačnost mog trenutka. Putujući tako kroz krugove svjetleće kugle, tajnovitom istinom Alepha, dolazim sve bliže spoznaji, saznajem zašto je Bog umro tijelom Krista, osjećam istinu prvog grijeha i oslobađam ga se. Rješenje zagonetke o beskonačnosti je skriveno u mojoj misli o njoj.
Tada moj utjelovljeni um prihvaća filozofsku misao epohe u kojoj trajem. Misao proizašla iz stoljeća čuđenja, na svom putu ka istinskoj spoznaji svog postojanja, potvrđivana u svim mjenama, postaje svjetlost, bekonačnost moje svjesne spoznaje.
Vidim Cantora zatvorenog u vječni kaos svojih nedokazivih ideja kako gubi odnos između stvarnosti i mašte. Europom tutnja jedan od svjetskih ratova, a on traži Aleph u beskraju konačnih i beskonačnih brojeva, kao što je nekada Giordano Bruno lutao mitovima tražeći Dianu.
"Ja ne tražim genus supremum aktualne beskonačnosti, ja sam uspio dokazati da on ne postoji. Kako dokazati da ono što je iznad svega nije vrsta, nije plod, rod, pa niti konačni broj, to je nešto jedinstveno, potpuno individualno, nešto u čemu je sve, što sve obuhvaća, nešto apsolutno, ljudskoj spoznaji još uvijek nedohvatljivo." govori mi Cantor već umornim glasom o svom velikom neobjašnjivom nešto.
"Zar to nije ono nešto zbog kojega je Giordano Bruno, neshvaćen u vremenu u kojem je živio, otišao u smrt." upitah starca
"Nekada mi se čini da on živi u meni." reče starac tužno " Njegove misli su tako prisutne u mojoj beskonačnosti, da poželim govoriti njegovim jezikom, poželim putovati vremenom i prostorom šireći misao koja nema ni početka ni kraja."
U svjetlećoj kugli misterije početka vidim Halle, srednjevjekovni grad izrastao među solanama na rijeci Saale. Jezgra drevnoga grada je pretvorena u pješačku zonu punu butika i kafića. Grad zovu i gradom pet tornjeva, četiri crkvena i crveni toranj koji kao kameni svjedok podsjeća na prošle bitke. Haendlov museum je u kući njegovog rođenja, dobro očuvanoj građevini iz dvanaestog stoljeća. Halle je oduvjek bio grad u kojem se slušala simfonija univerzuma pretopljena u tonove klasične muzike.

U Haendlovoj ulici, kojom odjekuje vječnost kompzitorovog postojanja i beskonačnost sna koji je njegovim stvaralštvom zaustavljen u gradu, se nalazi dvokatnica u kojoj je Cantor počeo sanjati. On je u tom gradu proveo svoje dane, tu je radio, i slušajući, u muziku preobražene, osjećaje umrlog kompozitora tražio istinu o beskonačnosti. U tom gradu punom tonova sna, jednog januarskog jutra, neshvaćen u svojoj ideji kao ni Giordano Bruno, ali bez mogućnosti da ono što je osjećao i opiše kao što je to činio Giordano Bruno, Cantor je u potpunoj osami umro.
Groblje na kojem je pokopan ne postoji više, nad njim je izgrađeno naselje u kojem žive novi ljudi. Stojim na asfaltu ispod kojega počiva neostvareni san i pitam se čuju li ovi ljudi, koji spavaju nad snom, simfoniju o beskonačnosti. Spašeni Cantorov nadgrobni spomenik potsjeća na neprolaznost ideje na jednom malom novom groblju na periferiji grada.
Lutam gradom i u ovom trenutku osjećam beskonačnost i želim dokazati količinu iznad količine i ostati u carsvu vječnih sanjara.
"Aleph je početak vječnosti i beskraja." u meni samoj začuh tonove Cantorovog sna. " To je ono veliko svjetlo koje je Mojsije vidio na brdu Sinai, to je stanje svijesti, to je Giordanova Diana i to je moj Aleph"
I odjednom se iz ničega pojavi svjetlost, sjajni znak visine, zasljepljujuća vatra, tajna skrivena u tajnama beskraja koja se zatvori u prsten bez boje u svim bojama svijesti. Svijet se pretvori u devet krugova od anđela. Deseti krug u centru svijeta, magični broj u kojem se krije istina i svjetlo u kojoj se krije beskonačnost, početak i kraj bez jednog i drugog.
Začuh židovsku molitvu i spoznah čarobni broj u sebi.
"Svaki broj je jedinstven i različit od drugoga. Svaki je u svojom svojstvu ograničen, ali u njihovom zajedništvu oni su beskonačni" san je treperio pred mojim unutarnjim očima
"Tko zna konačnu sumu svih brojeva" upitah zbunjeno
San mi odgovori pitanjem.
"Zna li Bog tu sumu konačnosti ili je ona i za njega tajna?"
"Postoje li dokazi o Božjoj beskonačnosti?"
"Samo lude mogu tako nešto tvrditi"
"Giordano je beskonačnost tražio u svjesnoj spoznaji trenutka."
"Ja je tražim u matematičkoj etici."
"Kao nekada Pitagora?"upitah
"Etika ljudske misli je najsuptilnija simfonija univerzuma, to je ono što ga širi i čini beskonačnim" "Ima li beskonačnost svojstvo?" upitah ponovo još uvijek znatiželjna
"Priroda beskrajnog univerzuma je svojstvo beskonačnosti"
"Duša svijeta?"
"Aleph" odgovori mi Cantor

utorak, 19. lipnja 2007.

Prostor- vrijeme; 4- D samopoimanje i 4- D samomobilizacija

Svijest o prostor- vremenu, protegi u kojoj trajemo




Prostor i vrijeme su pojmovi koji već tisućljećima zaokupljaju ljudsku misao, a svojom nespoznatljivošću za ljudska osjetila navode ljudske umove na maštanja. Da je prostor oko mene zakrivljen i da nastaje pokretom planete na kojoj sam rođena, je istina koju sam svjesno spoznala dok sam sjedeći na obali promatrala jedrilicu kako polagano nestaje iz mog vidokruga.
Pričinjalo mi se da tone u more zajedno sa suncem iako sam znala da ona samo nastavlja svoj put ka zapadu. Vršak jarbola i zadnji odsaj sunca su se u jednom treptaju oka sjedinili u ideokinetičku sliku koja još uvijek, kao nova zvijezda, blješti u univerzumu moga uma.


Svako živo biće sudjeluje u stvaranju svoga vremena je tvrdnja koja mene, kao živo biće, navodi na razmišljanje o vremenu.

Da svojim osjećajem za ritam, iako nesvjesno, svaki čovjek potvrđuje svoje postojanje u svom prostor-vremenu, je još jedna tvrdnja o kojoj isto tako razmišljam.
Dok sam sjedeći na obali mora spoznavala zaobljenost prostora istodobno mi je moja misao o tome dokazivala da svjesno sudjelujem u tom događaju i to je bio trenutak kada sam uistinu spoznala prošlost, sadašnjost i naslućivala budućnost. Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to i potvrđivala. Tada sam ustala i počela koračati pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako si svakim novim korakom oslobađam prostor u kojem se pokrećem. Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka koji me je dodirivao. Nova misao mi prođe kroz glavu, ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže. Prostor i vrijeme su se u treptaju oka spojili u spoznaju i postali protega u kojoj trajem. Ideokinetička slika koju pamtim mi iz trenutka u trenuta to i potvrđuje.
Prostor- vrijeme nesmijemo upoređivati sa dobro poznatim i nama jednostavno spoznatljivim dimenzijama visina, širina i duljina, dimenzijama koje spoznajemo gledajući zalazak sunca na obali mora, pomoću kojih se snalazimo u gradu u kojem smo rođeni, u našoj dnevnoj sobi, ili parku po kojem se šećemo.


To je dimenzija koja obuhvaća trenutak i nas u njemu, alkemijski treptaj oka, ono naše vječno razmatrano "sada", trenutak kao most između prošlosti i budućnosti, most, od sada do vječnostina, na kojem se rijetko svjesno zaustavljamo. To je dimenzija u kojoj nesvjesno trajemo, svjetlosna dimenzija našeg istinskog postojanja u trenutku. Spoznajmo tsvjesno moć sadašnjeg trentka.

4- D samopoimanje- samospoznaja

Svjesni doživljaj prostor- vremena se neosjeća spontano, ali pokušajmo tu dimenziju osmisliti, spoznajući i opisujući njeno izrastanje iz nas samih. Mislim da je najednostavniji i najlakši put ka njenom osmišljavanju svijest o pokretu i da je to u istovrijeme i početak puta ka ostvarenju umijeća pokreta.
Zamislimo neki jednostavni pokret tijela kao događaj koji želimo zapamtiti.



Početak pokreta je zamisao radnje koju želimo obaviti, naprimjer popiti prvu jutarnju kavu. Šalica je već puna i stoji na stolu ispred mene. Ja sjedim za stolom i da bih dosegnula do šalice ja makinalno postavljam moju zdjelicu na sjedne kosti i tako stabiliziram struk kralježnicu i rameni pojas. Oči pokazuju mojoj ruci put ka šalici, a pokret ruke polazi iz stabiliziranog ramenog zgloba prenosi se na ispružanje lakta i otvaranje šake. Moja šaka preuzima šalicu snagom iz dlana, a ne grčenjem prstiju. Rameni pojas je još uvijek stabiliziran, ali ne i ukočen. Zaustavljam pokret u trenutku doticanja šake i šalice.
Trenutak traje, treptaj oka dodira, moj dlan i šalica se sljubljuju na mostu između moje želje i njenog ostvarenja. Kairos mi se smiješi i ja ruku ponovo podižem u samom ramenom zglobu, pri tome se ona savija u laktu, a šaka prinosi šalicu mojim ustima. Moj vrat je stabilan ali pokretan, glava pri tome izvodi maleni pokret u svom zglobu s atlasom, a donja čeljust se lagano spušta da bih se otvorila usta. Prošlost, moja želja za kavom i budućnost, njeno ispijanje su postali moje vrijeme proizašlo iz ritma i dinamike tog pokreta, koji je oblikovao prostor u kojem sam ja obavila željenu radnju.


4- D samomobilizacija; prostor- vremenska koordinacija pokreta






Naš mozak, dirigent i koreograf tog vječnog plesa, je građen od vječno titrajućih neuroćelija koje određuju ritam i dinamiku našega života.
Iz svake neuroćelije u mozgu se šire živčana vlakna na čijim završetcima se nalaze sklopke koje usmjeravaju titraje na druge ćelije. Zamislimo ta vlakna ka dirigentsku palicu u našoj glavi koja se pokreće potaknuta izazovima koji stižu u neuroćelije iz samoga tijela, te poticajima koji do njih stižu iz svijeta oko nas preko vanjskih osjetila ili je izazvan našim mislima. Što više poticaja stiže u njih, one svojim titrajima ostvaruju više međusobnih puteva kojima se povezuju. Tako se u našoj glavi širi mreža mogućnosti našeg svrsishodnog djelovanja.
4- D samomobilizacija proizlazi iz ritmično- dinamičke koordinacije pokreta. Potaknuta treperenjen neuroćelija i njihovih vlakana, iz mozga preko leđne moždine, ona se širi našim tijelom slično tonovima neke melodije i potiče ćelije u cijelom tijelu na ples. Njeno djelovanje se poboljšava ponavljanjem nadolazećih poticaja u mozak. Što više podražaja ulazi u mozak, njegove ćelije titraju sve brže proizvodeći više energije koja se širi vlaknima. Taj rad rezultira nastajanjem novih nervnih puteva koji se spajaju sklopkama i većim umrežavanjem mozga, usavršavanjem njegove djelotvornosti i povećanjem naših sposobnosti.

4- D samospoznajom tijela i pokreta te 4- D samomobilizacijom, svjesnim sudjelovanjem u pokretu utječemo na odluke mozga iz kojih proizlazi ritam koji se onda širi cijelim tijelom.
Ritam je načelo vremena, pa su koordinirani pokreti tijela dokaz dimenzije prostorvremena u kojoj trajemo, a ujedno dokazuju i povezanost desne i lijeve strane našega tijela, sjedinjenje rada polutki našega mozga.
Koordinirani rad tjelesnih struktura je od samog početka nastajanja vrste prisutan u nama, počevši od arhaičnih refleksa do evolucijom razvijenih mogućnosti homo sapiensa da se svjesno pokreće. Naš hod je rezultat te vremenske koordiniranosti rada našega mozga, lijeva noga i desna ruka se uvijek pri koraku pokreću istovremeno.


4- D samomobilizacija, prostor- vremenska koordinacija pokreta, koje mi u svakodnevnom životu nismo svjesni, ostvaruje i usklađenost pokreta tijela s našim bioritmom, disanjem i otkucajima srca. Ta usklađenost se najbolje osjeća kod trčanja, plivanja ili plesanja, a najmanje pri navikom izvedenenim svakodnevnim pokretima.
Nažalost mi izvodimo svakodnevne pokrete obično zbog radnje koju obavljamo pa tako i bez svijesti o samom pokretu. To je često razlog da zaustavljamo disanje, gubimo ritam i dah, smanjujemo obim pokreta, a na taj način se smanjuje i broj poticaja koji stižu u mozak. Titranje neuroćelija jenjava, ona melodija koja poziva ćelije tijela na ples gubi snagu, a mi gubimo osjećaj za vremensku koordinaciju pokreta.
Spoznavši svoj ritam i koristeći se njim mi iz pokreta u pokret ostvarujemo vremensku koordinaciju i sudjelujemo u nastajanju našeg prostorvremena.


Mozak i treptaj oka





Što je ili koliko traje vrijeme između podražaja, njegove spoznaje, naše odluke na reakciju i samog reagiranja mozga na podražaj? Nazovimo ga treptaj oka, stretan trenutak ili Kairos.
Zaključili smo da Vrijeme koje mi doživljavamo kao sadašnjost i nazivamo vremenom u kojem živimo nije prava dimenzija vremena koju naš mozak spoznaje i obrađuje u svojim procesima. Ovdje moram naglasiti da se u ovom slučaju radi o procesima u mozgu koji se odvijaju bez našeg svjesnog sudjelovanja.
Mozak, primivši poticaj iz vana djeluje samostalno i prepoznaje samo trenutke, onaj presudni treptaj oka u kojem počinje pokret. Mozak arhivira te trenutke iz kojih, za našu svjesnu spoznaju, kao film teče naš proživljeni život. Svaki prošli trenutak je za mozak već prošlost iako naša svijesna spoznaja to ne prihvaća kao činjenicu. Naša svjesna spoznaja nam omogućava da se to vječno titranje, u našim glavama, pretvara u slike koje mi pamtimo kao događaje i nazivamo vrijeme.
Našoj svjesnoj spoznaji ipak ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena.
Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju osjetila, osjećaja i mozga. U univezumu umno- osjetilno- osjećajnog u nama se ti za nas neosjetljivi procesi sjedinjuju u prozes koji nazivamo život. Ti samonastajući i samorazvijajući procesi u našem mikroverzumu su uzrok da mi pasivno, slično radiu, televiziji ili computeru primamo i registriramo podražaje iz makroverzuma, naše okoline. Mi ih spoznajemo bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u naš metaverzum, u našu spoznaju.
Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku 4- D samopoimanja i 4- D samomobilizacije, svjesnog reagiranja na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo i čini nam se da toga nemožemo biti svjesni, mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.
To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
U svakodnevnom životu mi se netrudimo spoznati taj trenutak i to je dobro za tijek naših pokreta i za naše sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima.
Hod je nešto tako svakodnevno i samo po sebi razumljivo, pa mi jednostavno hodamo ne razmišljajući o trudu i sposobnosti našeg unutarnjeg koreografa, koji nam tu sposobnost i omogućava.
S plesom je drugačije, plesne korake moramo prvo naučiti sjedinjujući u sebi svoj ritam i ritam melodije koja nas poziva na ples. 4- D samopoimanje je proces koji se sam od sebe u nama razvija i mi ostvarujemo 4- D samomobilizaciju. Plesni korak je tada uistinu postao naš manu propria pokret, mi smo u pravom smislu riječi sudbinu svoga tijela i svojih pokreta uzeli u svoje ruke. Kasnije se na prve tonove Tanga u našem tijelu uistinu budi uvijek isti ritam i mi tada možemo u mislima i plesati. Naš mozak je zapamtio melodiju i odredio vremenske intervale iz kojih proizlazi naš ritam za ples, odredio obim plesnih koraka i mi onda nerazmišljajući izvodimo dva koraka lijevo, jedan desno.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Pri tome nam se pričinja da čim čujemo melodiju istovremeno počinjemo plesati, ali to nije baš prava istina.
Vrijeme reakcije našeg tijela na neki vanjski podražaj, spoznaja tog trenutka, je već godinama, obljubljena, mjera u psihologiji pa i drugim različitim područjima testiranja čovjekove spretnosti, osobnosti i fizičkog i psihičkog zdravlja.
Primjeri za te reakcije su pokret šake pri propuštanju nekog predmeta kroz nju, nogu na znak za start kod trke na 100 metara, zaustavljanje auta pri crvenom svijetlu semafora, ali i buđenje osobnog ritma tijelu pri prvim zvucima neke dobro poznate melodije.
To su jednostavne reakcije tijela pokretom na vanjski podražaj, što znači navrijeme stisnuti šaku, u pravom trenu potrčati ili pritisnuti pedalu kočnice, ali one nisu prirođeni refleksi, njih moramo prvo naučiti. Za razliku od prirođenih refleksa koji se odvijaju posredstvom leđne moždine, naučene reakcije na podražaj proizlaze iz našeg mozga. One postaju refleksne tek uvježbavanjem koordinacije rada naših osjetila s našim svjesno izvedenim pokretima. Iz njih se s vremenom razvijaju navike kojima se nesvjesno, ali aktivno služimo.
Samo po sebi razumljivo postojanje tog vremenskog intervala nesvjesno koristimo pri čitanju, slušanju, ali i pri spoznaji mirisa i okusa, pri ostvarenju ritma kod muziciranja ili plesa, pri uvježbavanju reakcija tijela u sportu i vožnji automobila u gradskom prometu.
Ritmičko dinamička samoorganizacija unutar neurona našega mozga, ona nevidljiva ruka nekog čarobnjaka, koja usmjerava djelovanje našeg mozga i kratkoća tog vremenskg intervala nam pomaže u situacijama u kojima smo ugroženi, ona je uistinu nekada spasioc našeg života, ona je izazvana emocijama, ali mi još uvijek ne spoznajemo da je to uistinu jedini aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, protega koju svojim svjesnim sudjelovanjem u trenutku i svjesnim reakcijama na vanjske i unutarnje podražaje sami stvaramo.
Mozak, potaknut izazovima koji u njega stižu, sam mjeri vrijeme i određuje prostor naših pokreta. Mi za to djelovanje mozga nemamo osjetila, ali iako u svakodnevnom životu to ne osjećamo trebali bi barem pokušati prihvatiti činjenicu da je svaki pokret našega tijela proizašao iz prostorvremena, dimenzije u kojoj živimo.

Naša sposobnosti pokretanja u svakodnevici proizlazi iz ritma, dinamike i vremenske koordinacije vidljivih pokreta naših ruku i nogu uz pomoć besprijekornog djelovanja našeg središnjeg nervnog sustava tj. mozga i leđne moždine.
Naše tijelo je živuća materija puna energije koja svojim titrajima održava život u nama. Živeći život naše tijelo svojim ćelijama igra nijemo, za nas nečujno, kolo.

Što je vrijeme?

Salvatore Dali je nacrtao Vrijeme


Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme?
Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi. Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao otac vremena kao dimenzije. Velika kazaljka na mom satu se pomakla i ja znam da mi je da smislim ovu rečenicu trebalo deset minuta. Sa tornja obližnje crkve se oglašava sat, brojim njegove otkucaje i čujem prolaznost vremena. To vrijeme bez svojstava me prisiljava da krenem jer ću inače zakasniti na posao, ono me tjera da skratim razgovor s jednim pacijentom jer drugi već čeka na mene, ono mi ograničava slobodu a ja znam da bez mene nebi bilo ni njega. Iako još nisu pronađena ona daleka, tajnom ovijena, vrata našeg zajedničkog vremena, ja prošavši kroz svoja, svoje vrijeme osjećam u sebi, čujem nijemi govor njegovih nevidljivih usta, vidim njegov stas i njegove ruke, udišem miris njegove kože, kušam slatkoću njegova trajanja i gorčinu njegove prolaznosti.
Svaka kulturna sredina, u svakoj protekloj i trajajućoj civilizaciji na planeti zemlji vjeruje da živi samu sebe i iz sebe same u istinskom prostoru i vremenu. Činjenica da tempo života gradi prostor i određuje vrijeme u kojem jedna kultura nastaje, potvrđuje vjerovanje da nijedan životni tempo nije niti pravi niti krivi. Bilo gdje da krenemo, u bilo kojoj zemlji na planeti živjeli susrećemo njegove pozitivne i negativne strane, jer tempo života se razvija iz načina života koji živimo.
Kada se iz užurbanosti zapadnjačke kulture i civilizacije spustimo na jug čini nam se da tamo vrijeme ne teče. No da bi razumjeli nijemi govor njihovog, moramo prvo spoznati i razumjeti jezik svoga, vremena.
Nekada, dok gledam svoj termin kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni tempo pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme u trenutak u kojem trajem i ubrzo osjećam onaj nečujni romor njegovog postojanja u meni.
Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.

Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.
Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose čežnju za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojim pokretima, svojom unutarnjom ravnotežom živi u ritmičkom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i održava harmoniju univerzuma.
Čežnja za pokretom je snaga koja od mikrokosmosa najsitnijih atoma naše svijesti do beskonačno velikih tijela u našem sunčanom sustavu održava vječni sklad. Taj praprincip početka svijeta sadrži u sebi vrijeme, vrijeme bez početka i kraja, vrijeme s njegovom ritmičkom rijekom trajanja i njegovim još uvijek nerazjašnjenim postojanjem u nama i svemu oko nas.
Iako smo se u svom nastajanju uzdigli u sfere ovozemaljskog postojanja i nekim slučajnim događajem ograničili svoje svjesno postojanje u konačnosti naših tijela mi smo još uvijek samo dio te praenergije i još uvijek smo samo djelić beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Svjesni svoje prolaznosti mi dalje, svojim trajanjem u trenutku, stvaramo vječnu rijeku vremena u kojem brojimo stoljeća, godine, mjesece, tjedne, dane, sate, minute sve do stotinjki sekunde.
Trenutak
Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. Činilo mi se kao da se vrijeme davnih sastanaka u maloj kavani vratilo u moj život. Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.
"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.
"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof
Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.
"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.
"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.
"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.
"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane.
S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna.
S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.
"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.
"Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.
"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.
Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.
"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko nemože oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." on uistinu progovori glasom koji me je povratio u djetinjstvo i slika mog djeda zatitra pred mojim očima.
"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih djedove riječi kao odgovor na šefovu misao.
"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Bude te li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." mirnim glasom nas poduči šef, a onda nas ponudi pićem. Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh ćestica kraljice neba, a šef podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:
"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."

Alegorija trenutka

Poučena poezijom misli koje su se pri svakoj našoj radionici umnožavale i postajale energija koja me je nosila dublje u san, ja poželjeh uistinu vidjeti trenutak. Krenuh mislima u potragu za izgubljenim vremenom.
Tada su sve misaone slike vidljive i još uvijek žive, mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek nacrtani simbolima i svjedoče snagu moga uma. Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja.




Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijedi tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.
"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam.
Tada se sjetim jezera istine i otoka sreće na vrhu planine i mojih zadnjih ferija s mladićem s trga cvijeća. Tamo smo vjerovali u ljubav i živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti. Iako je bila zima mi smo sanjali san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i zauvjek ostati zajedno. Trenutak je ostao samo lijepo sjećanje.






Vraćam se vilinskom svijetu, ali ovaj puta drugačije. Zatvaram oči i misleći ja stvaram trenutak. On uistinu postaje kristalna kugla u kojoj iznenada vidim dobre vile, koje nečujne kao vječna straža bdiju nad mojim životom, skrivene u ovom trenutku u kojem trajem. Satkane iz materije davnih snova one su prozirne, ali ipak spoznatljive. Njima osjećam težinu moga tijela, moje vrijeme, prostor i tijek pokreta koji me nosi ka sljedećem trenutku. Nazivam ih imenima Svijest, Samopoimanje, Ritam, Dinamika i Energija.
Svijest me uvodi u trenutak samopoimanja i odaje težinu tijela kojom zauzimam mjesto u Ritmom osviješćenoj Dinamici i krećem se ka budućnosti koja me poziva da spoznam tišinu iza vremena. Naučivši gledati srcem, moje unutarnje oči usitnjavaju rijeku pokreta u blješteće točkice koje označuju moj osobni prostor i on sjaji svetom zvijezdom zatvorenom u kuglu harmonije mog prostorvremena.
Pet dobrih vila me pozivaju na ples i otvaraju mi vrata nove spoznaje. Ja napuštam ovaj mali svijet, u kojem se više ne osjećam ugodno.
"Imajte hrabrosti i vi u ovom trenu zajedno sa mnom zakoračiti u beskonačnost još nepoznatog svijeta istine o početku sna koji jednostavno zovemo život. On je širok i velik, pun neizgovorenih misli i još nenaslućenih osjećaja. Njegove granice su još uvijek zatvorene tišinom iza vremena i vi ih ne osjećate i ne spoznajete svjesno jer još niste izašli iz tišine vaših osjetila. Ostanete li stajati na vratima između ta dva svijeta, pristajete na osudu izgnanstva i ostajete lutalice tuđim svijetom u tuđem prostor- vremenu, ne spoznavajući uistinu što je život." pozivam u mislima sve ljude s kojima dijelim život.
"Većina živi još uvijek u gluhoći svojih osjetila i osjećaja." odgovara mi glas istine.
Ja ne odustajem i pokušavam vođena dobrim vilama satkati materiju sna i pretvoriti je u svoju pisanu riječ.
"Budimo hrabri, prekoračimo prag u novu spoznaju, u svijet Samopoimanja u univerzum svatko svoga uma. Zaustavimo se na izvoru iz kojeg se, kao još jedna nečujna i nevidljiva vila izdiže u nama, dimenzija našeg stvaralaštva.
Prvi korak je najteži, ali i odlučujući za spoznaju i prihvaćanje svog uma kao stvaraoca novoga svijeta u kojem onda treba naučiti svjesno živjeti.Tako ćemo uistinu spoznati trenutak, ono još neobjašnjeno sada i u njemu doživjeti vječno trojstvo svakodnevice, zakoračiti mostom koji povezuje um, tijelo i život u kojem postojimo i koji svojim postojanjem stvaramo." pozivam svoje nove prijatelje pri zajedničkim večerama u katedralama kića koje smo izgradili vjerujući samo u čvrstinu materije.
Tišina koja ostaje poslije mojih pokušaja uspostave novog dijaloga s njima me ne obeshrabruje. Dok oni pokušavaju iskoristiti trenutke izvan sebe hrleći u nove avanture onoga što im netko izvan njih nudi, ja lutam velikim svijetom moje Svijesti i sjećajući se davno naučenog pokušavam osmisliti i njihove trenutke.
"Stoljećima se pitamo i tražimo odgovore dvojeći još uvijek između činjenice našeg kratkotrajnog vijeka na zemlji i nedohvatljive beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Pitanja koja se dotiču vremena, dotiču se, automatski, smisla našeg života. Tema vrijeme, uvijek u sebi sadrži i odnos čovjeka prema sebi samom, prema drugim ljudima i prema događajima u svijetu u kojem taj čovjek živi." govorim da bih privukla njihovu pažnju.



Oni gledaju na sat i ja osjećam u njihovim mislima dosadu koju izazivaju moje riječi. Tada odustajem od dijaloga i nastavljam sama lutati beskrajem svojih misli. Pišem im pisma koja ostaju bez odgovora.
"Dragi moji prijatelji,
Ulazeći u novi svijet, osjećam da je vrijeme moja protega u kojoj ja trajem sama i vi trajete svaki za sebe, ali je istodobno i dimenzija mog i vašeg, našeg međusobnog postojanja i svih događanja i događaja u kojima svjesno sudjelujemo. Priznajem, mi još uvijek vjerujemo u prolaznost i nepovratnost vremena i hrlimo u budućnost nepoznavajući trenutak u kojem se skupio cijeli naš život.
Ali, vrijeme se nije, oduvijek tako shvaćalo, nije oduvijek, ideja vremena proizlazila iz linearno usmjerene strelice njegovog tijeka. U pravremenu su se kulture i narodi orijentirali u vremenu kroz, uvijek, ponavljajuće prirodne mijene. Oni tada nisu osjećali prolaznost, ali ni nepovratnost vremena. Primitivan čovjek prastarih kultura je živio u kontinuitetu stalno ponavljajuće stvarnosti.
Čak i u kulturama, koje su već poznavale mjerenje vremena, ono je bilo, samo predstava stalnog ponavljanja u prirodi te tako čovjeku određivalo i spoznaju protoka vremena. Po poznatoj Platonovoj definiciji, vrijeme je bilo mjerljivo gibanjem nebeskih sfera, pokretna slika nepokretne vječnosti, mit o vječnom povratku onoga što je već prošlo. Platon je tu mjenu predstavio pokretima u kružnici, idealnom geometrijskom tijelu u kojem stoluje harmonija. Pitagora je slušajući simfoniju nebeskih sfera vjerovao da se čovjekova podsvijest vraća uvijek na isto mjesto i da smo to uvijek mi iako neznamo da smo mi.
Moja alegorija trenutka proizlazi iz te definicije i ja tako prelazim prag, židovsko- kršćanskom religijom, nametnutu mi predstavu linearnog, nepovratnog vremena koje teče izvan mene. Po toj predstavi su Isusovo rođenje i njegovo raspinjanje bili jedinstveni neponovljivi događaji i tako odlučni za novo mjerenje vremena. Počeli smo živjeti u zabludi, vjerujući da su ti trenutci početak novog svijeta. Iz tog vjerovanja se kasnije u zapadnjačkoj kulturi rodila ideja po kojoj čovjek stalno gleda u budućnost, teži stalnom napredku i tajno se nada nekom boljem trenutku ne osjećajući trenutak u kojem živi.
Sat je postao simbol tog vremena koje se događa izvan nas. Satom mjerimo vrijeme i pomoću sata se u njemu i orjentiramo. Sat nam potvrđuje prolaznost vremena i tako je mjerenjem vrijeme prestalo biti subjektivni osjećaj promjena u prirodi, postalo je objektivno vrijeme, kojim se mogu mjeriti događaji i uspoređivati njihovo trajanje u isto tako mjerljivom prostoru. Vrijeme i prostor su postali pozornica našeg života.
Geometrija nam već stoljećima objašnjava strukturu prostora, obilježava ga, određuje i mjeri veličinu njegovih ravnih ploha i uglova. Mi i dalje vjerujemo da živimo u tako izračunatom prostoru, ali oni koji su se izdigli u poliperspektivnost i multidimenzionalnost uma, osjećaju prostor drugačije. Vjerujte mi oni su ga već davno zakrivili ili zaoblili našim trajanjem, postojanjem i sudjelovanjem u njemu.
srdačno
Vaša prijateljica"
Ostajem sama u svom vjerovanju kao što sam ostala sama i poslije pokušaja osmišljavanja ljubavi i pokreta u vremenu revolucije cvijeća, tih najljepših poklona koji nam je priroda darovala.
"Vjerovatno je moja misao neuvjerljiva jer još premalo znam o onome o čemu sanjam." pomislih nakon dana provedenih u isčekivanju odgovora. Pokušah ponovo pročitati već pročitano, još jednom prolistati već davno napisano i sjediniti to s novim otkrićima. Tada se sjetih riječi moga šefa:
"Zaboravi definicije i formule koje samo zbunjuju jer njih sigurno nećeš osjetiti."
"Ali tek iz njih smo krenuli ka spoznaji vremena." rekoh nesigurna.
"Vrijeme nema formule ni zakona, ono uvijek iznova nastaje u tebi, uvijek izrasta iz tvojih novih mogućnosti i postaje tvoj trenutak." šefove riječi su se ponovo mješale s glasom djeda.
Ja u ovom trenutku napuštam nametnutu mi stvarnost i zatvorena u kugli mog postojanja vidim sjedinjene sve moje prostor- vremenske dimenzije, vidim kako Bohr- Heisenberg.-ova slika svijeta, slika vala i slika čestice, prelaze u sliku kvantne geometrije u kojoj trepere najsitniji končići, malene, multidimenzionalne superstrune.
" Contraria sund complementa." šapuće mi Nils Bohr.
Simfonija koju čujem je glas istine o trenutku u kojem osjećam ubrzanje, ritam, tempo i dinamiku mog pokreta. Vrijeme živi u mojim mislima i određuje i stvara uvijek nove oblike.
Superstrune trepere i ja prepoznajem glas Aristotela.
"Kako to da se iz tako sličnih sjemena razviju posve različita bića kao trava, drvo, zvijer i čovjek?"
Vidim misao kojom mi objašnjava, prethodeći genetici, da se u svakoj klici krije nerazorivo životno stanje, koje određuje mijenjanje ćelije ka željenom cilju. U tom procesu je uvijek prisutna i dvojnost trenutačnog i mogućeg stanja ćelije. Što će ćelija postati ovisi o njenoj dinamičkoj samoorganizaciji.
U kugli superstrune trepere i dokazuju mi još nedokazano povratno putovanje mojim prostor- vremenom.
Nazirem sjenu lika Ruđera Boškovića koji razrađuje tu dvojakost životnih procesa kako bi svoj "novi svijet" suprotstavio francuskim enciklopedistima Diderotu i Laplaceu koji zastupaju materijalističku filozofiju. Atom je središte snage, kliče Dubrovčanin prethodeći kvantnoj teoriji, a Niels Bohr i Werner Heisenberg to dolično vrednuju stvarajući teoriju o mikrokozmosu u kojem više nema materije koja se giba u prostoru i vremenu, nego je sve kompleks različitih mogućnosti.
Einsteinov lik izranja u kugli i postaje nova alegorija moje protege prostor- vremena. On tvrdi da realnost primarno određuje srž tvari i njene osobine, a to je mjesto i vječno pokretna, vječno promjenjiva materija, koju on naziva energetskim poticajem. Nils Bohr mu se suprostavlja i tvrdi da je stvarnost, samo, odnos među stanjima Einsteinove srži tvari.
"Bog se ne kocka", kliče izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući ideje nove znanosti. No danas mi izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar koji pri tome i vara.
Zaboravljam definicije i intelektualne dijaloge velikih umova i otvaram granice svoga uma.
Prostor i vrijeme se sjedinjuju energetskim poljima mog stvarnog postojanja i ja osjećam ubrzanje kojim pokret postaje most između mog vremena i prostora.
"Usprkost vjerovanju u nepovratnost vremena i postojanost materijalnog prostora, te vjerovanja u njihovu odvojenu mjerljivost, u moderno doba je čovjekov um počeo otkrivati nove zakone u prirodi po kojima su vrijeme, prostor i materija stopljeni u jedinstvo koje je nazvano energija." pročitano mi potvrdi vjerovanje u snagu trenutka koji svojim postojanjem stvaram.
Prestajem s pokušajima u kojima sam vjerovala da ću među prijateljima pronaći srodnu dušu s kojom ću moći lutati svijetom svjesne spoznaje, kao što smo to činili u vrijeme revolucije cvijeća u maloj kavani i kao što smo to činili u radionicama organiziranim od mog nekadašnjeg šefa. To bilo vrijeme kada je nas nekolicina naivno vjerovala da možemo promijeniti ustaljeno mišljenje i djelovati na osjećaje drugih, da možemo promijeniti tijek spoznaje koja je usmjerila kormilo prema materijalnim vrijednostima. Vrijeme je za večinu ipak ostalo samo mjerna veličina bez trenutka, količina koju mogu prodavati i kupovati na sajmu sudbina.
Krenuh sama u svoj misaoni svijet da bih možda uistinu u sebi srela onu stvarnost koja se krije iza mojih misli. Ideja o novom konceptu u kineziterapiji je zasjala u jednom trenutku i pričinilo mi se da sam uistinu dotknula Kairosov pramen kose. "Manu propria kineziterapija" pomislih jednoga dana "to je pravi naziv za koncept o kojem sanjam". Čovjek je sam sebi hologram iz kojeg ja samo iščitavam podatke o njemu. Čovjek može samo "vlastoručno" promjeniti tijek svoje sudbine i mjenjati svoj hologram.

Ja danas u mojoj ordinaciji razrađujem metode

4- D samopoimanje,

4- D samostabilizacija i

4- D samomobilizacija kojima pokušavam pacijente uvesti u univerzum njihova uma, u njihovu dimenziju prostor- vrijeme.

Terapija trenutkom

Ja, moje tijelo i svijet u kojem živim, to sveto trojstvo svakodnevice je osnova svega što u životu činimo. Spoznaja toga se događa u sretnom trenutku našega života u onom treptaju oka kada uspijemo dotaknuti Kairosov pramen kose i tijelom se, kao valovi s morskog žala, proširi osjećaj ugode i užitka postojanja. Trenutak do trenutka i iz nas istječe rijeka vremena u kojem sretni trajemo.
Tretman koji vam nudim, počinje s nečim što ćemo nazvati "terapija pokreta ambijentom". U svemu što činimo, pa bilo to pranje prozora, glačanje ili prepisivanje nekog dosadnog teksta na računalu, treba znati uživati da bi se našim tijelima širio osjećaj ugode. Tada ti pokreti ne opterećuju, ne troše nego proizvode energiju. Slijedeći "radosnu poruku hedonizma" ja se pitam jeli neophodno da prostori u kojima tretiramo pacijente uvijek djeluju sterilno i da su svi manje više slični. Već samim ulaskom u takav prostor se postavlja granica pacijent- terapeut. U mojoj tvornici snova te granice nema. Ja vas pozivam na prijateljsko čavrljanje o problemima koje imate pokrečući se.

"Dobro došao u svoj sretni trenutak dragi čovječe" je moto kojim želim razbiti okvire tretmana i povesti vas na putovanje do najdubljih djelova vaše samoosjetilnosti i samoosjećajnosti iz kojih će onda sami od sebe izrastati svakodnevni pokreti.
Terapija pokreta ambijentom je pokušaj da vas naučim uživanju u sitnim svakodnevnim pokretima iz kojih će se sam od sebe u vama rađati osjećaj ugode.

Scenografija, dramaturgija i koreografija svakodnevice je osnova da bi velika gala predstava koju nazivamo život uistinu dobila smisao. Scena za scenom, čin za činom i tako u nedogled, predstava traje, a vi često ostajete samo umorni statisti u tom spektaklu.
Kada pozvonite na vrata tvornice snova zamislite da prelazite rampu i da premijera, u kojoj ste vi glavni lik, počinje.
Prisjetite se neke teatarske predstave koju ste gledali, sjeti te se osjećaja koji se u vama tada budio, sjetite se da ste tada poželjeli da sami stojite na pozornici i da odigrate neku od scena u kojoj ste se prepoznali.
U "tvornici snova" će vas, umjesto hladne čekaonice, dočekati scenografija svakodnevice, na zidu ispred vrata nasmiješeno Kairosovo lice i prijateljski stisak ruke terapeuta.

Poslije odlaganja kaputa ćemo ući u dnevnu sobu i sjesti u ugodne fotelje. Na zidovima su slike, ulja i akvareli umjetnika koji su svoje osjećaje rukom prenosili na platna.

Murtić, Kuliš, Lovrenčić, Švaljek će vas svojim umijećem pozvati u svijet vaših snova.

U jednom uglu će na vas čekati Barišićeva skulptura "Ljubavna njihaljka božice Tanit".

Spoj pokreta i osjećaja koji je umjetnik utisnuo u hladnu bronzu i poklonio joj život.
Ovisno o problemu koji vas je doveo k meni i želji koju donesete sa sobom mi ćemo lutati galerijom slika na zidovima i pokušati stvarati vaše misaone slike.

Odabirati muziku koja odgovara trentku i stanju u kojem se nalazite, ali je najvažnije da vi naučite slušati tonove svojih pokreta u sebi, da oni postanu melodija puna vašeg ritma, da vi spoznate svoje tijelo kao izvor tih suptilnih tonova koji se spajaju s univerzumom. Mirisi koje ćemo odabirati zajedno će vas uvijek pozdravljati pri ulazu u prostor i spajati se sa vašim osjetom za njuh u najstarijim dijelu mozga, s onim djelićem vašeg tijela iz kojeg izranja vaša emocionalna inteligencija.
Jedan od problema koji vas muči je vjerovatno bolna napetost i bolovi u mišićima. Opuštanje ne znači pasivno ležanje, još manje meditiranje. Mi živimo na zapadu, filozofija koju bi mi trebali živjeti počiva na kontemplaciji, misaonoj gimnastici, a ne na meditaciji koja umrtvljuje osjetila. Vaše aktivno sudjelovanje u procesu opuštanja mišića je to što vas želim naučiti. Zbog toga ću sjedeći s vama vas pokušati naučiti kako se i sjedeći u fotelji, dok pijemo kavu ili neki sok može opusti. Pokazat ću vam pokrete ruku, šaka i zdjelice pri tom činu. Naučiti vas da pri sjedenju rastete promatrajući slike na zidovima, slušajući tonove melodije vaših misli i da osjetite zajedničku igru vaših vanjskih osjetila. Okus kave i doživljaj platna koje vas najviše impresionira će se izmješati s tonovima muzike i mirisom lavande.

Iz vaših vanjskih osjetila će nahrupiti energija iz koje će izvirati užitak i prelaziti u ugodu budeći vaša uspavana unutarnja osjetila.

To su oni sićušni senzori, zamislite ih kao nebeske vrance, kao Pegaze koji jezde nebeskim svodom vašeg malog univerzuma. Oni će vam, budeći osjećaj duboke osjetilnosti, nagovjestiti položaj vašeg tijela i njegovih dijelova u prostoru. Misaona slika koja će se stvoriti u vašoj glavi je ono što morate pamtiti, morate je naučiti pospremiti u sjećanje.

Opisat ću vam moju misaonu sliku umijeća pokreta u kojoj su izmješani svi osjeti i svi osjećaji.
Usredotočujem misli na pokret i osjećam njegov izvor u dubini moga uma. Moja misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju moju kožu, a lagani povjetarac je pojačava. Stojim na Zadarskoj rivi i čujem tonove mora. Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika sunčanog Mediterana sjaji pred mojim unutarnjim očima. Miris lavande, blagost dodira tonova mora i maestrala uzburkavaju moju misaonu i emocionalnu energiju.To moj utjelovljeni um trepereći osjeća ugodu i upućuje moje misaono "Ja" na trenutak nastajanja "mog pokreta".

Miris mora i lavande se, nedodirujući nosnice, širi mojim umom. Maestral postaje moj pokret i budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga.

Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag koji ostaje za njim je beskrajna spirala utisnuta u zlatu nepokošenog polja. Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu. tu susrećem boga sretnog trenutka, kairosa koji u rukama drži vagu, onu čudesnu nebesku vagu na kojoj se moje tijelo i moja duša sjedinjuju u harmoniju postojanja. Osjećam da se na njoj susreću moj razumski i emocionalni um. Ta misaona slika će ostati pohranjena u mom svjesnom pamćenju.

Misao postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, moj osjećaj o pokretu.
Sada je red na vama, opište mi vašu misaonu sliku. Vaše oči se zaustavljaju na Kuliševom ulju koje ja doživljavam kao valove velike rijeke, a vi vidite kristale u kojima se zrcale vaše misli i vi ih pretvarate u rečenice. Čujem vas kako govorite.

Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, superstrune, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.

Koračam zvjezdanim stazama moga univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol u jednoj sjenom zatamnjenoj zvijezdi moje duše. Sa druge mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli.

Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.

Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zvjezdice blješte, na njima se smjenjuju osmijesi svih mojih lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu.
Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih već zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.

Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zvjezdanog traga jedne zvijezde padalice poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma.

Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.
Hrabro gazim nekadašnjim stazama straha i pretvaram ih u zvjezdane staze probuđene, prepoznajem sve njene sjenke, dok iz srca izrasta simfonija snova jer moje srce svojom nježnom rukom dodiruje božanske strune. Nebeski vranci me nose u carstvo vječnog sjaja, da na Kairosovoj vagi ostvarujem lakoću istinskog postojanja.

Odlično to je pravi početak za ostvarivanje vašeg umijeća pokreta. Vi podižete šoljicu sa kavom i prinosite je ustima promatrajući još uvijek platno na zidu. Vaša glava lebdi kao balon iznad vašeg vrata, vi se smješite jer se vašim tijelom širi slavlje vaših osjetila. Ponesite sjećanje na taj trenutak sa sobom, trenutak u kojem su se spojili ugoda i užitak u pokret vašega tijela.
Kako se sada osjećate je neumjesno pitanje na kraju tretmana, jer ono ne dotiče ono što sam željela u vama probuditi. Gdje osjećate početak pokreta vaše ruke pri rukovanju kod opraštanja?
Vidim ga u misaonoj slici moga tijela je odgovor koji bih željela čuti na kraju, a pri stisku naših šaka za oproštaj želim osjetiti snagu koja dolazi iz vašeg dlana, a ne iz prstiju ili iz ramenog pojasa ili vratne kralježnice.
Drugi puta ćemo pokušati ostvariti umijeće pokreta u kuhinji, a poslije ćemo sjediti za stolom u blagovaoni i kušati ono što smo umijećem vaših pokreta upravo pripremili.
Da bi doista mogli u mojoj ordinaciji spoznati moju želju da vas uvedem u svijet vašeg umijeća trebali bi pokušati slijediti moju koreografiju jutra, a onda odabrati vrijeme koje vam najbolje odgovara za lutanje umijećem pokreta.


http://manu-propria-terapija.blogspot.com/