Vrata vremena

Vremenski stroj

Sjećam se filma snimljenog po Wellsovom romanu, san o putovanju kroz vrijeme, utopija poete znanosti, utopija koja bi mogla, praktičnim dokazivanjem postojanja super struna, prestati biti utopija. Evo mog davnog sna o putovanju kroz vrijeme.
Vremenski stroj vječno skriven u dubini svijesti, protega osmišljena, treperave strune, srca snaga, eonima letim, tisućljeća, stoljeća sve u meni blješti, univerzum snene duše iskri, to me grli svjetlost blaga. Bljesak umirućih zvjezda, vječna svjetlost nikad ista, to duša moja, odore tijelu uvijek drugom modom grli, čula njena, okna srca suncem okupana, uvijek čista gledaju Kairosov let, a spoznaja s njim u vječnost hrli. Trenutak do trenutka, pramen kose, nova slika, novi stih, davno viđeno, mirisano, stare iluzije se u svijesti bude, u vremenskom stroju, u izlogu snova, neuroni iskre njih, to je pobratimstvo čovjeka i njegove često uspavane lude. Dalievo naslikano, odsanjano i rastopljeno vrijeme, njegova zamišljena priča, pustinja, zaustavljen trenutak, snivam umjetnika snove, živim njegove davne dileme, vidim, milujem, mirišem, kušam, čujem života početak. Smiješi mi se beskraj, uspavani konj, drhte ure znane, ljubav umjetnika sjedinjuje sva u legendama rođena bića u vremenu, na otoku tajnom, u treptaju oka odsanjane bajke, basne, teorije slavne, stara vjerovanja i nova otkrića. Putujem vremenskim strojem ka dalekoj sedefastoj zvijezdi, treptave me strune u beskraj nose, granicama svemira i uma, snom uzdrhtala duša ka budućnosti na krilatim vrancima jezdi dok tijelo moje prizemljeno hrabro korača kraju životnoga druma.

Vrata vremena

Vrata vremena

Na internetskoj stranici, http://art.ridne.net/deu/catalog/ep-ven. Author: Andrejeven Oleh, sam pronašla sliku "Die Tore der Zeit". Čudesna slika koja me prisjetila na moja davna razmišljanja o tim čudesnim vratima svijesti.
Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.
Dok misaono lutam mojim vremenom pred mojim očima se uvijek ukaže ulje na platnu nedavno viđeno na internetu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostorvremena u koju ga je umjetnik smjestio.
Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje.
Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Ja nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. Prisjećam se vremena oluje ruža, tugaljivog vremena u kojem sam pisala pjesme i davala tom neshvatljivom izraz duše koja je više osjećala nego što je znala. Postoji netko u očima tvoji, netko nevidljiv očima mojim, šaputala sam u tišinu postojanja i tražila ljubav, sreću, petu dimenziju, ovo čudesno unutarnje svijetlo izvan sebe. Tražila sam ga u tuđim očima. Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, sada postaju za mene vidljivi. U univerzumu misaono, osjetilno, osjećajnog u sebi osjećam sokola moga vida, gledam njegovim očima. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom.
Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma. Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da ono bez nje nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost. Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma. U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja. Vidim nebeske vrance kako jezde univerzumom moga uma, sjedam u njihovu čudesnu kočiju i sjedinjujem se sa petom dimenzijom postojanja. Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost. Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo vrancima koji me nose nebom moga malog univerzuma. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam.
Pred mojim očima se gube ustaljene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.
Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?
Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života. Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život.
Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije, poezije i muzike. Ponovo vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju. To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između njih. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja. Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost izmjenično djelovanje stvarnoga i mogućega.
"Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava.
"Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona.
"Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku. Pogledah još jednom ulje na platnu, ali ovaj puta mojim unutarnjim očima, onim čudesnim sokolom moga vida iz moje drevne pjesme. Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik. Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi tijela. Izgledalo mi je kao da promatram galop vranca u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle. Odjednom su njegove noge bile gore skoro paralelne sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještali novi tonovi boja. To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje koja prelazila u istinu. Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena. Uvjerenja, koja sam ranije razmišljajući sticala i vjerovala da su znanje, sam često i mjenjala, ali ovo što sam sada doživjela je bila istina koju sam osjetila. Više nije bilo slike koju promatram, ušla sam u cjelinu spoznaje i postala dio nje. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također. Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. moj ljubiöasti san. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi.
Mogla bih ga možda odsanjati na violini ili o njemu napisati pjesmu, ali sada znam kako se osjećao Niels Bohr, "sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on progovori:

"Sada sam razumio!"

Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.

J. L. Borges

To je ljubav. Sada. A bilo je ništavilo. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježim iz ovog velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla. Iz ništa ne može nastati nešto.  Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bjeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.

Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći,  u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom  stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme.  Boja vjenčanice kojoj svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega.

Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala.  Začuh zvukove praznine. Sjetih se Borgesovog stiha i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.

Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.

U na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grože. Oćutih okus nektara na usnama.

Da to je ljubav... i umjetnost... moja...